Uključujem kuhalo i mahinalno stavljam dvije šolje ni ne misleći da možda ne želi čaj. Lista papire od firme i sa drugog kraja dobacuje da za njega ide voćni. Stara dobra navika, stoga za mene zeleni.
Na šanku tek načeta knjiga i pored nje domaći med. Neki pokušaj uvođenja zdravih navika i biranja njega umjesto čokolade. Vidjet ćemo dokle. Dokle sa tom navikom i dokle sa nama. Za jedno od ta dva izbora znam da je sigurno na duže staze. Hodnik miriše na omekšivač. Njegova košulja tek oprana i zakačena na vješalicu. Stara metoda brzog sušenja.
Pogled leti do globusa što je prijateljica slala od Njemačke do Tuzle, od Tuzle do Beča. Čisto, kaže, da se doda još jedna nijansa topline doma.
Sve je na nekom svom mjestu. Voda već ključa, nečujno odnosim čaj i smještam se na fotelju. Pišem. On gleda još uvijek svoje papire. Ni on moje, ni ja njegove ne razumijem.
Lijepo je i toplo i miriše na DOM.
I nije tako uvijek bilo.
Bilo je ljubavi i zagrljaja porodičnih i najvoljenijih osoba u životu i odgajatelja i njih četvero što su igrali ulogu roditelja.
No, zadugo nije bilo DOMA.
Otac na poslu, brat u školi, bolesna nena i djed koji kuha čorbu. Jednu jedinu koju je znao.
Prepun frižider svih namirnica o kojima se otac brinuo da ne zafale. Previše namirnica, premalo domaćih obroka. Nije imao ko.
Uvijek kupovni hljeb, rijetko kad domaći.
Brinuli su se, zaista jesu, da nam ništa ne fali. I nije falilo kao što se nije ni moglo nadomjestiti ono što niko ni ne može zamijeniti.
Gotov ručak na stolu poslije škole.
Ručno pranje očeve košulje.
Štrudla po maminom receptu.
Miris sreće. Toplina porodičnog okupljanja.
Sve to je izostalo.
Ironija je kada imaš pet vrsta čokolada u ostavi, a ne znaš kakvog je okusa materina čokoladna torta, pa makar napravljena od dva najjeftinija sastojka.
