Zove se nekako nebično – Dinana. I s njom imam podjednako neobičnu mentalnu vezu. Zagrlila sam je samo jednom, a željela bih da to bude češće. Dinana je moja prijateljica i muza.
Piše: Sanja Hajdukov (Erazmo.ba)
Neki dan je napisala: “Da je živ moj otac danas, bilo bi ga stid bačenog smeća po planinarskim stazama i gorskim jezerima.“ Od nje sam naučila da od svake obične ili čak ružne situacije može da ispadne dobra priča. Ako umiješ!
Zvala se nekako neobično – Joka, a govorila je da su možda drugačije mislili da je nazovu. Joka je bila moja baka, prijeke naravi i izdržljivog tijela. U životu je imala što je željela i govorila da je to zato što se rukovodila poštenjem. Govorila je kako je to najvažnije i kako nisi kriv ako si glup i nesposoban, neugledan, ako voliš čašicu, mijenjaš žene, trošiš pare. „Sve je to za ljude, al budite pošteni, nemojte da zbog vas neko pati“, davala nam je savjete baka. „Nepoštenje se zalijepi, ono prione, ako te jednom okalja, nikad se nećeš oprati.“ Do kapije bi pratila svakog ko odlazi i govorila: „Kud god ideš, pazi da šta tuđe za tebe ne prione!“
Zove se nekako neobično – Poštenje. Ta riječ koja je pojeftinila. Ta riječ kojoj mislimo da znamo značenje. Ja sam to isto mislila sve dok me nisu zbunili.
Godina je ovo izborna, kada je sve stalo, samo štamparije rade i radnici koji lijepe bilboarde pored puta. Neobična je država u kojoj živim, gdje god kamen da podigneš, barem dvije poštenjačine iskoče.
A da prijanja je živa istina. A svi smo ljudi, slabi i kvarljivi, teško je kraj meda biti a ne lizati ga, jer sve što je slatko to je i ljepljivo.
A ništa ljepljivije nije od ovih predizbornih plakata. Neobično su kvalitetni i prijanjaju za podlogu, ali i za mozak. Utiču na zdrav razum, bolno vrijeđaju i tjeraju te da sagneš glavu. Jer velikim očima te gledaju ovi koji su u svoje ruke uzeli i narod i poštenje. Gledaju te i kažu da će i dalje tako, spremni na emotivna i jeftina uvjeravanja, zanemarujući da se „Lažljiva usta Jehovi gade“ (Biblija).
U jedno sam sigurna. Politka je beštija i politika je za bogate. I ne treba siromah u politiku, jer velika je mačku teleća glava. I za sposobne je politika, i to je istina. Ako ćemo po sposobnostima, Amerika bi sigurno na ovakvim pozavidjela. Nema čovjeka za kojeg je politika prionula u BiH, da nije stekao nekoliko kuća, stanove u svjetskim metropoloma, poslovne prostore, aktraktivne placeve, i uz to uštedio pristojne svotice na računima.
Hajd’ što je on, nego i žena, djeca, svi njegovi, svi bogati, svi sposobni, svi od dinara prave dva. Sa svim ekonomskim i matematičkim računicama se kose te procjene i proračuni, kakvu god računicu uzmeš u obzir, vidiš da se ne uklapa. U tome je valjda njihova nesumnjiva sposobnost. Nije svačije da teoriju igara razumije. Spremni na sva pitanja o tome kako ćemo dalje, ili kako će oni dalje, hitro i sigurno odgovaraju: „Samo pošteno i s narodom.“
Poštenjem nam prijete ne samo stari, nego i novi, politčki neiskusni, ili barem neprovjereni. Paralelu kad povučem, to me najviše i plaši. Novi takođe žele samo pošteno, samo uz svoj narod. Jer od naroda dolazi to što prijanja. Svi velikopošteni nekako me plaše, nekako neobično gledaju i bojim se da i samo poštenje ne ureknu, jer možda nije htio vilu na aktraktivnoj gradskoj lokaciji taj naš novi/stari kandidat, al’ ona se sama zalijepila. Prionula. On je otresao, skakutao, odmahivao, trudio se da je otkine, al’ ona je kao sjena, zalijepila se kao on za plakat, kao plakat za drvo, kao poštenje za kandidata, kao narod za političara.
Ništa nije slučajno, ako je nešto silom odlučilo da za poštenog prione, onda je najbolje nemoćno popustiti i prihvatiti, jer volja naroda je ono što je njegov prioritet i zaslijepljen tom voljom, on nije vidio šta je sve za njega za dvadeset godina nahvatalo. Od kad je svijeta i vijeka, nekako su se beštija i poštenjačina prijanjali jedno uz drugo.
I onda šta će, nemoćno je popustio, na bolje se lako navikava, raskoš je prosto zarazna. A onaj ko ima vile, zemlju i novac, pa taj sigurno ima i maštu. Za bogate je maštovitost, da osmisle slogan, da daju izjavu o poštenju, da održe govor, da poštenju daju drugu, nama manje vidjivu dimenziju.
Ono što me najviše buni jeste da svi vrlo jasno poručuju da im novac nije prioritet, te da nipošto ne povjerujemo da je sva predstava o poštenju paravan za mirne četiri godine slasne i masne poslaničke plate. Pa od čega onda ekonomisati, kako onda praviti od dinara dva, za nove placeve, nove lične poslovne poduhvate?
I voljela bih da sam nekim slučajem čarobnica, pa da odredim da se onima koji to izjaviše i živi ostadoše, zaista i ne isplaćuje poslanička plata, nego da moraju ispuniti sa plakata data obećanja. E zaista bih voljela da znam koliko bi domoljubno dobročinstvo trajalo i koliko bi svoj ekspertski rad uložila ta naša provjerena poštenjačina za dobrobit naroda, u čiju se službu tako emotivno i nekalkulisano bacio. A narod je davno rekao da je beštija ta koja o poštenju priča.
Da je živ Dinanin otac danas, bilo bi ga stid bačenog smeća po planinarskim stazama i gorskim jezerima, bilo bi ga stid i on bi sageo glavu krijući se od urokljivih kandidatskih pogleda sa plakata, jer gdje je stida, tu je i poštenja.
Moja baka nije znala citirati Oskara Vajlda, koji je rekao: „Život nikad nije pošten, ali budući da nas je većina nepoštenih – to nam i odgovara.“ Da je živa moja baka, rekla bi da treba da nas bude stid jer je jednom okaljan vazda neopran.
