Ove dvije fotografije nastale su na platou Giza, pored bunara želja, kraj koga se prolazi kada želite doći do velike egipatske Sfinge, džinovske kamene statue, sa glavom čovjeka i tijelom lava, koja čuva mir u kojem faraoni snivaju.
Piše: Sanja Hajdukov (Erazmo.ba)
Prva fotografija s lijeva nastala je 2005. godine, a tačno 13 godina kasnije desna fotografija. Kada sam prvi put posjetila ovo mjesto koje oduzima dah, čini da koljena klecaju, a uzbuđenje napuni grudi toliko da pomislim kako je srce postalo preveliko za moje tijelo pred veličanstvenošću stare civilizacije, saznala sam da, ukoliko okreneš leđa bunaru želja, baciš novčić preko ramena, i snažno poželiš da se tu opet vratiš, Sfinga će ti želju ispuniti i dozvoliti da je opet posjetiš.
Ja sam to željela snažno i cijelim svojim bićem. Nakon toga se redala svjetska ekonomska kriza, arapsko proljeće, bombe i napadi na strance po hotelima, no, nekako, znala sam da Sfinga, ta žena lavica, ne daje obećanja tek tako.
I eto, 13 godina kasnije, ponovo ja na istom mjestu, i samu sebe po osmijehu prepoznajem. (napominjem da se nije lako smješkati pri temperaturi od 45 Celzijusa). Posmatram sebe i razmišljam u kojoj fazi života sam bila bolja, nekada ili sad. Nekada sam bila lijepa žena i to su mi mnogi govorili. I to mi je uvijek značilo. Mladosti je imanentno da vjeruje da je ljepota zauvijek.
Jednom davno, iznenadilo me razmišljanje moje, sad pokojne svekrve, kada je gledala svoju sliku iz mladosti i poredila je sa sobom od 60 godina. Ponosno i nedvojbeno je rekla: „Sada sam puno ljepša.“
Evo ja gledam sebe, ponosna na ovu sliku i na ovo nevjerovatno iskustvo, sretna zbog demonstriranog zakona privlačnosti, i želim da kažem da sam sebi nekako bolja sada.
Sada, 13 godina starija, ja zaista vjerujem da sam bolja, jednako vesela, jednako uzdrhtala, klanjajući se Sfingi, ja priznajem da sam 20 kilograma teža, za jednog sina bogatija, za mnogo životne ljepote radosnija, blistavija i eto smijite se dokle hoćete, al’ bolja sam sad!
Nekada su mi govorili da sam lijepa. Već godinama mi govore da sam energična, i da je ta energija vidljiva, prenosna, da se davanjem umnožava… I ja sam zapravo razumjela. Ljepota se, za mene neprimijetno, transformisala u energiju i dodala vrijednost. Mladosti je imanentno da se u ljepotu uzda, zrelost shvati da je energija održiva.
Gledam sebe nekad i sad i zaista vidim energiju, nadam se neprolaznu.
I pišem da uvjerim one koji su mladi i lijepi da Bog za vas ima bolji plan i da je puno važnije biti energičan, nego lijep, jer ljepota je prolazna, a energija neuništiva.
I to vjerovanje u neprolaznost i obnovljivost dovela me do Sfinge ponovo. Da ponovo u meni zadrhti kolosalno poštovanje, da Bogu kažem: „Hvala na prevelikim darovima!“, da onima koji čitaju kažem: „Vjerujte da se želje ispunjavaju, samo ih poželite snažno, dubinom svog bića iskreno.“
Sretna sam što je zrelost dala mom umu blistavilo da razumijem da novo vrijeme donosi novu sreću. Iskričava energija koja pokreće moje turbine i vjera u dobre i pozitivne stvari, dala mi je da imam ove dvije slike i da se inspirativno i iznova u sebe opet zaljubim. Jer 13 godina kasnije, ja sam pametnija, zrelija, mudrija, sretnija, dakle – ljepša!
Bacila sam novčić, jer sam shvatila čaroliju. Adio Sfingo i budi tu kada se vratim bolja.
