Mada i takvima može biti od pomoći. Ovo je, kako i sam naslov kaže, pokušaj da se onima koji svoje roditelje vide na način koji im sigurno nije od pomoći pruži konkretna pomoć i podrška. Pa da krenemo…
Ako neko sa 30+ za sve svoje životne probleme, ili za većinu njih, krivi svoje roditelje, ili makar jednog od njih, svejedno, to će biti ne samo u korist sopstvene štete, nego će, ako je stvorio i sekundarnu porodicu (sa sve podmlatkom), tom istom životnom matricom nahraniti i sopstvenu djecu. I eto mu u najmanju ruku dvostruke štete, sa nesagledivim posljedicama.
1. ZAŠTO?
Usljed međugeneracijskog nerazumijevanja. Riječ je o staroj pojavi, koja zbog ubrzanja tempa života i jednako ubrzanih promjena u društvu, dobija na intenzitetu, ali i na širini.
Uobičajeni stav „Vi mene uopšte ne razumijete“, karakterističan za pubertet, sada se proširio i na predpubertetsku, pa čak i na predškolsku djecu, koja roditeljima sve češće drže predavanja o pravima djeteta, ali i pravima roditelja… A sada imamo i novu pojavu, da roditelji pred svojom djecom, nemoćni, vape: „Vi nas uopšte ne razumijete“. Što je tačno, u oba smjera, ali ne i nepopravljivo.
ZATO BI TREBALO…
Naučiti asertivno i dosljedno postavljanje granica. Djeca, naime, vole granice, iako se najčešće čini suprotno, da ih čak i mrze. To je samo privid. I kada sve čine da ih prekorače, djeca vole da znaju gdje su, da bi kada im se kaže da su prešla granicu, tačno znala kada i kako.
Za one koji to nisu naučili od svojih roditelja, savet je: ne krivite ih zbog toga, jer ni njih nisu naučili njihovi…
Foto: SpeedKingz / Shutterstock.com
2. ZAŠTO?
Usljed neadekvatnog roditeljskog postavljanja granica. Jer roditelji nisu umjeli da ih postave ni kako, ni kada je trebalo.
Uobičajeni način postavljanja granica od strane većine današnjih, ali i mnogih njihovih roditelja jeste: nedoslejdnost, nejasnoća, neumjerenost intenziteta. I svaka od ovih grešaka pojedinačno, a nekmoli u sinergiji, stvoriće kod djeteta nekontrolisani bijes.
ZATO BI TREBALO…
Naučiti da razumijemo druge, ne čekajući da oni (prvo) razumiju nas. Pa tako i naše roditelje. Nerazumijevanje je normalna pojava ne samo između djece i roditelja, nego i u svim drugim međuljudskim relacijama. Ali, treba razumjeti da je razumijevanje u našem najvećem interesu.
Veoma važno je ponoviti da razumijevanje ne znači i odobravanje ponašanja i (ne)činjenja drugih, o čemu sam već pisao u tekstu “Ako kažete ‘razumijem te'…”
3. ZAŠTO?
Usljed zamjene uloga. Baš kao što sam i nagovijestio u prvom „zašto“, i do nas su, čak i kroz zvanične obrazovne institucije, a da i ne govorimo o medijskim kanalima, stigli trendovi iz drugih kultura, u kojima je „potpuno normalno“ da djeca i roditelji budu – prijatelji.
Foto: SpeedKingz / Shutterstock.com
Uobičajeni poredak u našoj još uvijek u dobroj mjeri patrijarhalnoj sredini, gdje se poprilično jasno znalo ne samo gdje ko sjedi za zajedničkom porodičnom trpezom, nego i šta je ko kome, danas se raspao u paramparčad. Zapravo, raspad je u toku. Tražili smo, gledajmo. I dok roditelji ne mogu da se odrede da li su djeci potrebniji kao prijatelji, tutori ili staratelji, sve samo nikako roditelji, djeca sve više, u korist svoje štete, pokušavaju da, kroz prevaspitavanje svojih roditelja, zauzmu njihovo mjesto.
ZATO BI TREBALO…
Naučiti da je i za nas i za naše roditelje od presudnog značaja to da ne zamijenimo uloge. Biti dijete svom roditelju znači prije svega voljeti ga takvog kakav jeste, bez želje da ga mijenjamo, a naročito ne da ga se odričemo…
Ovo je možda i najteži ispit za um onih koji i sa 30+ za sve što im se dešava (i dalje) okrivljuju svoje roditelje. Ali, dobra vijest je da postoje i efikasne prakse da se ovo stanje promijeni, u korist sopstvenog duševnog mira, pa tako i sveukupnog zadovoljstva životom.
Napomena: Autor je dipl. ing, sertifikovani trener za lični razvoj. Autor je višednevnih radionica i intenziva za detoksikaciju uma, srca i fizičkog tela: “Um:Pa:Srce”.
Izvor: Lola magazin
