Nije da si mi na pameti.
Samo se sjetim: dovraga, nisam ti sve ispričala. Pa mi se sakupe riječi na vrhu jezika, a kuda ću s njima? Kome da ih prospem kad me niko ne poznaje? Zaboravim se katkad, udahnem, pa zaustim i eto iznenađenja kad vidim da te opet nigdje nema. A riječi se gomilaju i sudaraju; ne haju što nema ko da ih čuje. I tako nedorečena, plašim se da jednom neću umjeti da se obuzdam, pa ću netremice izgovoriti sve to što ti nisam ispričala. Pa će se došaptavati ljudi u prolazu: To je ona sa petog sprata; ona, znate, priča sama sa sobom. I eto ti, dok trepneš, biću luda na pravdi boga…
Nije da ne umijem bez tebe.
Samo sam malo izgubljena u ovom poglavlju. Priča o Nama jasno se dijeli na Naše vrijeme i Pozajmljeno vrijeme i vuče sa sobom dva kalendara i dva časovnika. Kojem li vremenu pripada današnji dan? Da ima ime, zvalo bi se Međuvrijeme, bez greške. Biće da sam negdje između te dvije dimenzije nestala, a niko nije pošao da me traži. I kuda ću sad, kad ne znam ni koji je dan? Ti sigurno znaš barem koliko je sati. Džabe, kad nećeš da mi kažeš. Uvijek sa tobom tako…
Nije da mi nedostaješ, nego se bojim sopstvenog inata.
Na kraju ćeš me natjerati da se odselim hiljadu kilometara daleko. Pa ću upoznati nekog čije se ime teško izgovara i pustiću ga, kunem ti se, da mi obeća svo zvjezdano nebo i čudesa. I tek tad mi nećeš nedostajati, kad ti kažem. Ali ću potajno mrzjeti taj njegov jezik, znam, jer na njemu nikada neću umjeti da pišem u kurzivu. A kakva su to ljubavna pisma ako nisu u kurzivu? I kakva je to ljubav bez pisama? I onda će sva poezija iz mene isčeznuti, pa ću najzad morati da prestanem da pišem, a svemu ćeš ti biti kriv.
I nije da sam te željna, samo ne znam šta bih sa rukama.
Kao da su prsti ti koji najduže pamte. Pa ih uposlim; stanem da rašivam pa nanovo ušivam haljine čije su skute skakutale oko koljena onda kad sam se na prste izdizala da te ljubim. Malo mi fali da šake obmotam konopcem i zabunim onom brojalicom Kolariću Paniću. Onda shvatim- naravno, i to je igra za četiri ruke. Mora da ti je dobro tamo gdje si, nema šta. Inače bi ovdje sa mnom mrsio konce.
Nije da mi zatrebaš, samo se nekad spotaknem na to tvoje odsustvo.
Kad se dese sve one male svakodnevne pobjede, a nemam tebe da ih proslavim. Kada se naređaju svi oni mali svakodnevni porazi, a nigde tebe da ih zagrljajem zasjeniš. Onda tako podignem čašu i sebi izrecitujem zdravicu, kad već važim za onu što sama sa sobom razgovara. I pitam se tu i tamo kako ti izguraš. Zaboravim se da ja više nisam tvoj saborac. Da te neko drugi sada tješi i bodri. Ali mogu i ja tako. Nije da si pobijedio samo zato što si se prvi sjetio kako se bez mene živi.
Stvarno, nije da mi nedostaješ.
Bojim se samo; ni sa kim više nećemo biti onako stvarni. Nikome nećemo ponovo moći da se damo žmureći, onako cijeli, a svoji. Šetaćemo po bijelom svijetu, svako negdje na svojoj strani, okrnjenog srca, zauvijek gladni. Nedosanjani i ispijeni. Biće nam obične sve sreće, i tajne, i tuge, i grijesi. I svega će nam biti malo…
I nije da sam zlopamtilo, ali obećao si: vodićeš me u Pariz.
Za ostale neosvojene prijestonice ću ti još i progledati kroz prste, ali Pariz ne praštam. Nije da ne mogu otići sama, čak, možda riješim da ga uzduž i poprijeko prepješačim, bar stotinu puta. I da se svaki put u različitoj haljini i različitom zagrljaju uslikam baš ispred onog Ajfelovog tornja. Sa crnom beretkom i crvenim ružem. I ko kaže da neću? Samo mi bude krivo što kad te jednom sretnem negdje slučajno, neću moći da te pomilujem po obrazu i kažem onu staru: Uvijek ćemo imati Pariz. Bar bi sva tuga mogla da se smjesti u jednu takvu filmsku rečenicu. Ovako ću, prosto, morati da te izbjegavam.
Kažem ti, nije da mi nedostaješ. Postoji bezbroj puteva, avantura i scenarija u kojima bih mogla biti gotovo nesnosno srećna. Bojim se samo, proći će život bez Nas. Pa ćemo ga, svako na svom kraju, naglas opsovat i- onako matori i istrijebljeni od velikih htjenja. Sjećaćemo se vremena kada je jedno neizgovoreno „Stani“ moglo da popali zvijezde i rastjera mrak, da se samo izgovorilo. Kada je jedno „Ostani“ imalo moć da nam dopiše još redova u ovoj i ovako beskrajnoj priči, da se samo prošaputalo. Kada su jedno „Zagrli“ i jedno „Volim“ progutani i zatrpani, onako oporo i oholo, u iščekivanju da vrijeme učini svoje. Kada je jedno „Nedostaješ“ moglo da učini svu razliku.
I nije da pametujem, ali kad prepustiš vremenu da bude vrhovni sudija, ono ti bez izuzetka uvijek isto presudi.
Pa shvatiš, prije ili kasnije; Pariz će nas možda čekati, ali život ne čeka.
Zato ću prva da kažem:
Stani.
Ostani.
Zagrli.
Volim.
Nedostaješ.
Daj da ne psujemo život sa šezdeset i pet.
Pakuj se, vodim te u Pariz.
Autorica: Dragana Stanić (APortal)
