U vrtlogu svakodnevnice hladan tuš nas često zalije u ovom ili onom obliku.
Al’ tuš zadnjeg ponedjeljka… Mislila sam da je ventil zatvoren, ma da uopšte ne postoji dovod vode do njega, da ne postoji.
Piše: Damira Ibranović
Ovako bi metaforički objasnila šok i nevjericu da se tako nešto moglo desiti. Da ti je palo na pamet, da si zakoračio…
Bili smo onomad klinci. Ti i tvoja raja u srednjoj, ja u osnovnoj. Ali svi skupa, bez obzira na par godina razlike, sjedili smo u igraonici i buljili u ekrane i igrali Play Station. Kec. Svi iz tvoje ekipe su imali neku svoju ulogu, a ti si vazda bio dežurni smješko. Bio si mi uvijek najdraži od svih njih baš zbog toga.
Onda smo malo porasli i zaljubili se. Slučajno. Jer su u nekom momentu njih dvoje koji su se uveliko već voljeli sjetili da bi nas dvoje bili super par. I bili smo.
Pored svih drugih, uvijek sam govorila da veza baš treba da bude takva kakva je bila naša. Da počne nespretno, nastavi zaluđeno i završi, ako baš treba da završi, na prijateljski način.
Pošlo nam je za rukom i da budemo skupa 3 mjeseca i 3 dana. I da i dalje imamo naše fore koje niko drugi ne konta kad se nađemo u istom društvu. I kad smo još malo porasli da se zaljubimo u druge ljude i da me krišom voziš kući. Ne zato što ćemo uraditi nešto što njih dvoje ne bi usrećilo, nego što ne želimo zijan jedno drugom napraviti.
Pa se vozimo polupijani s te neke pijanke i smijemo do besvijesti. I pričamo o glupostima koje smo skupa prošli… O besmislenim svađama poslije kojih smo se grlili jače, mog sedamnaestog rođendana, udesa koji smo zamalo napravili kad je prvi put sjeo za volan, nespretnih upoznavanja roditelja, teških tema i dubokoumnih razgovora koje smo mnogo puta vodili, logorske vatre iza “štaba”…
Vjerovali smo jedno drugom i znali da je i nakon svih godina koje su se nanizale, svaka riječ koju smo izgovorili bila sigurna kod onog drugog. Sad je samo jedno sigurno – da više nikada neću vidjeti onaj zarazni osmijeh, Miško, jer si odlučio da zakoračiš…
