U Kini se žene i dalje često posmatraju kao roba ili proizvod koji počinje gubiti na vrijednosti nakon 24. godine, kada se u prosjeku ulazi u brak u ovoj zemlji.
„Kada god pričam sa mojom majkom, ona se naljuti na mene zato što još uvijek nemam momka”, kaže 28-godišnja Dream iz Hubeija. „Moji roditelji su se upoznali u našem selu, a njihove porodice su oduvijek bile u bliskim odnosima. To je bilo drugačije vrijeme i oni ne razumiju moju situaciju.”
Dream živi u Šangaju već nekoliko godina i tu, kao i u mnogim drugim velikim gradovima, žene koje su obrazovane i zarađuju dobro imaju problem pronaći partnera.
„Kineski muškarci žele nekog ko će im služiti i voditi brigu o domaćinstvu”, tvrdi Dream u razgovoru za Washington Post.
Žene njenih godina poznate su kao “Sheng Nu”, što doslovno znači “Žene ostaci”. One postaju žrtve socijalnog pritiska i neke od njih odlučuju se za razne edukativne servise, poput časova “Kako pronaći momka”. Na ovaj način je nastala multimilionska industrija koja eksploatiše strahove i usamljenost cijele jedne generacije.
Foto: Goncalo Fonseca / washingtonpost.com
Erik je predsjednik Weime kluba, koji nudi ovu vrstu časova već 10 godina. Na početku su bili pretežno fokusirani na muške klijente, ali sada se sve više okreću ženskoj publici.
„Cijena ovih časova za žene na mjesečnom nivou iznosi 6.000 juana (oko 800 dolara), a učimo ih kako se može upoznati partner putem internet stranica za upoznavanje”, pojašnjava on.
Dok ovo govori, Erik otvara jedan uredno popunjen Excel fajl. „Ovdje sam sastavio listu od 150 žena kojima sam poslao poruku prošle sedmice, a rangirane su po ljepoti i inteligenciji.”
Foto: Goncalo Fonseca / washingtonpost.com
Erikovi časovi su orijentisani na postizanje brzih rezultata i sastoje se od niza trikova putem kojih se mogu upoznati potencijalni partneri. Na kraju časa on uvijek bira dvoje učenika za praktični dio treninga.
„Cilj je upoznati što više muškaraca tako da možete odabrati one koji su najbolji”. Savjetovao je studentkinjama da se pretvaraju da im je iscurila baterija na telefonu i da prilaze muškarcima i mole ih za fotografiju. „Nakon što napravite fotografiju, trebate pitati muškarca da vam je pošalje, pa ćete tako imati njegov broj”, predlaže Erik uz vragolast osmijeh.
Foto: Goncalo Fonseca / washingtonpost.com
Jedna druga agencija sa sjedištem u Šangaju, ’Diamond Love’ usmjerena je na ekstremno bogate klijente.
„Svaka pretraga košta od 10.000 (1.500 dolara) do 1 miliona juana (150.000 dolara), a cijena zavisi od trajanja usluge i broja gradova koje pretražujemo”, kaže Xu Tian Li, vlasnik kompanije.
Istragu vodi tim ’lovaca za ljubavlju’ koji pretražuju ulice u potrazi za prikladnim kandidatima.
„Od oko 100 žena mi biramo njih desetak od kojih klijent bira jednu”, tvrde oni.
Tian Li je bio uspješan kompjuterski inženjer, ali je patio od usamljenosti koja je problem mnogim mladim ljudima u Kini. Otkrio je da ne postoji nijedna kompanija koja pomaže bogatijim klijentima da pronađu ljubav, pa je odlučio da jednu takvu pokrene sam.
Foto: Goncalo Fonseca / washingtonpost.com
Foto: Goncalo Fonseca / washingtonpost.com
Tokom kasnih sedamdesetih godina, Kina je prolazila kroz ogroman demografski rast, pa je vlada na čelu sa Dengom Xiaopinom uvela politiku ’jednog djeteta’ kojom je ograničila broj djece koju su kineski bračni parovi smjeli imati.
Generacija koja je rođena u to vrijeme uživa više nego ikada ranije u materijalnim beneficijama. Ali, problem je rast usamljenosti te socijalni pritisci porodice koji su došli zajedno sa ekonomskim rastom.
Prema istraživanju koje je sproveo jedan naučni magazin, djeca rođena nakon uvođenja politike ’jednog djeteta’ prilično su pesimistična, izbjegavaju rizike i manje su takmičarski nastrojena.
Foto: Goncalo Fonseca / washingtonpost.com
Foto: Goncalo Fonseca / washingtonpost.com
Tokom vikenda se u Parku naroda u Šangaju okupljaju stotine roditelja na tzv. ’sajmu vjenčanja’ na kojima pokušavaju pronaći partnera za djecu. Za neke starije žene koje su još uvijek same ovaj sajam možda je jedini način da pronađu partnera za svoju djecu.
“Sajam” funkcioniše po principu da roditelji izlože fotografije svoje kćerke, uz osnovne podatke o njoj, recimo, na raklopljenom kišobranu, i čekaju da se neko od muškaraca, koji ovdje dođu da razgledaju u potrazi za ženom, za nju zainteresuje. Djevojke koje su “u ponudi” nerijetko i ne znaju da su njihove fotografije ovdje osvanule, jer njihovi roditelji to rade na svoju ruku, ali ima i onih koje ovako nešto podržavaju.
„Dolazila sam ovdje nekoliko puta tokom proteklih mjeseci, ali do sada nisam imala sreće”, priznaje 43-godišnja Flora. „Moja situacija izvor je velikog srama za moje roditelje i značajno bi se smirili ako bih se udala.”
Foto: Goncalo Fonseca / washingtonpost.com
Foto: Goncalo Fonseca / washingtonpost.com
Danas postoji velika nejednakost između polova u kineskom društvu: roditelji su se mnogo češće odlučivali za abortus kada je riječ o ženskom fetusu, nego muškom, tokom trajanja politike ’jednog djeteta’.
Stručnjaci tvrde da do 2020. godine oko 30 miliona muškaraca neće moći pronaći bračne partnerke, a ovaj problem će biti posebno izražen u ruralnim oblastima.
„U velikim gradovima su veoma uspješne i obrazovane žene one koje najviše pate pod socijalnim pritiskom zbog toga što nemaju bračnog partnera, imaju dobar posao i dobar život”, ispričala je Dream nakon jednog od časova. „Kada me roditelji nazovu i kada pričam sa njima osjećam se bezvrijedno i kao da ništa od toga nisam ni postigla.”
