Piše: Nataša Bursać
Bilo je to nedavno, u meni omiljenom restoranu; gdje sam nakratko pobjegla od svojih problema.
Samo laptop, pizza i ja, a probleme sam ostavila kod kuće. Samo da bih naišla na tuđe; teže i veće.
Ona se isuviše glasno smijala, i isuviše je bila srećna. Odmah sam osjetila da nešto nije u redu; da taj smijeh nešto ozbiljno prikriva.
Nisam htjela da ih čujem i slušam, ali bila sam isuviše blizu i, ne znam zašto, gotovo uvijek prepoznam lažni smijeh, osmijeh; ponekad i riječ. Lijepo su i srećno izgledali zajedno. Ali zašto je onda nešto tako tužno i ružno bilo u zraku?
Jer, bila sam blizu, i mogla sam to da osjetim. Osjetim da se nešto sprema, a onda sam to i čula – prijekor. Rekla je da ne može ići s njim na neko druženje poslije, na šta je on odgovorio da je nije ni pitao.
Rekao je da će ići, i da će se srediti, biti nasmijana, čak i srećna zbog toga, i da će tako biti kad god on kaže da treba.
Ona je ostala nasmijana.
Foto: New Age Cinema / Shutterstock.com
Nastavili su priču neobavezno, ona ga je grlila. Bili su jako ljubazni prema konobaru i svima. Opet slijedi neki, ne toliko više ni tih, prijekog. Jel čuju ovo i ostali, pitam se, ili samo ja?
Nisam mogla ništa reći, pa joj pišem ovo pismo, u nadi da će ga naći, pročitati. Jer želim da joj kažem sada, jer tada nisam mogla, da treba zaista da se smije i bude srećna.
Da kaže neću, ne mogu i ne želim. Da treba da je se pita da li želi nešto, može i hoće. Da nije “njegova”, da njegova nije posljednja i da ne mora da radi “kako On kaže”.
Da taj smjeh boli nju, vjerujem, najviše. Da njegov stav, možda prikladan za sve ostalo, nije prikladan za odnos prema njoj.
Da joj kažem da se isuviše glasno smije, da je isuviše “glasno srećna”. I da je pitam da li i ona to čuje?
Izvor: lolamagazin
