…da ispunjavam tuđa očekivanja, pogotovo ne očekivanja onih za koje ni ne znam kako im glase očekivanja, jer mi ih nikad jasno i glasno nisu izrekli. A nisu ih izrekli, jer smatraju da se to podrazumijeva. …da uvijek budem odlično…
…da uvijek budem odlično raspoložena i nasmijana, jer imam periode kada to jako nisam, a da glumim neću i ne znam.
…da budem vjerna i ženica. Ne mogu to, ne znam, nisam ta.
…da šutim o nasilju i nepravdi. Jer ako ćutim, dio sam toga, učestvujem i prećutno podržavam. A s tim da se budim i idem leći – ne, hvala.
…da propuštam šanse koje mi se javljaju i ukazuju. Kad ću ako neću sad?
…da laskam i kroz ugao usne se smješkam i potvrđujem sve što mi se ispljune.
…da kukam i u svemu tražim manu i grešku. Jer to umori čovjeka, a umor šteti tenu.
…da prodajem moral i ponašanje koje možda većina podržava, jer mi većina ne plaća ni struju ni vodu. A niti me hrani.
…da razbijam glavu vječitim pitanjem ‘šta bi bilo kad bi bilo?’ Sve je kako treba biti. Koliko god u određenim trenucima u to ne vjerujem, život me naučio da ipak bude tako.
…da žalim za nečim ili nekim. Kad sam zadnji put žalila, vrlo brzo sam shvatila da žalim sebe bez tog nekog, a ne tog nekog. A ako nešto ne volim i ne radim, to je samosažaljenje. No, no!
…da budem tip-top sređena ljepotica, prvenstveno jer ni nisam ljepotica, a onda i jer više vidim smisla u pivu nego u šminkanju.
…da igram igrice, da hvatam na suze i manipuliram da bih izvukla nešto za sebe.
…da ti podilazim, jer si starija, iskusnija i pametnija od mene. Sve si to sebi, ne meni.
…da zavodim i animiram muškarce. Hoćeš – hoćeš. Nećeš – nećeš. Ima ko ‘oće.
…da zivkam, ljubomorišem i pitam ga gdje je. Ionako je neprovjerljivo to što mi kaže.
…da zadirem u tuđe živote, jer me se ne tiču. Ko-s kim-šta-kako-zašto. Ne zanima me.
Autor: Dragana Stojic
