Čuj šta će?
– Šta god ona hoće!
Bar sam ja ovo ljeto odlučila biti takva žena. Imala sam isti nijet i prošloga, ali neke više sile i Amorove strelice su me spriječile.
Piše: Damira Ibranović (Vodim te na jedno mjesto)
Iz drugog pokušaja uspjela sam nabaciti ruksak na leđa i pobjeći od svega i svih tamo gdje mi duša poželi i u susret nepoznatome. Odgovorno tvrdim da je to bila savršena odluka u tom momentu i jedna od najboljih ikada!
Dakle, bliski prijatelji s kojima bih baš mogla da se odmorim, oni kojima mogu reći da me puste na miru kad mi se ne razgovara i kad bih samo gledala u oblake, imali su druge planove. Opcija da idem na odmor s nekim, kome to ne mogu reći – isključena je onog momenta kad sam shvatila da sam “pregorila” od svih obaveza i događaja u proteklih godinu dana. Nije mi se desilo ništa loše, naprotiv. Ali godina u kojoj sam prešla kilometara koliko ne mogu ni izbrojati, postala predsjednica ONAuBiH-a, završila fakultet, preživjela nekoliko uspješnih velikih projekata, a uz to radila svo vrijeme, zahtijevala je zen finish.
I dobih ga ono jutro kad sam sjela u autobus za Split, a trajao je skoro 10 dana.
10 dana totalnog rasterećenja od svega što može da prouzrokuje i najmanji stres.
10 dana posvećenih meni i mojih hedonističkim hirovima.
10 dana satkanih od samoće i druženja s ljudima koje sama izaberem u datom momentu.
10 dana istraživanja svojih mentalnih minotaurskih puteva, gradova, plaža i morskih dubina.
10 dana upijanja mom srcu najdražeg od prirode – mora i plaže.
10 dana upoznavanja sebe, iako sam mislia da znam sve o sebi.
10 dana konstantnog priključenja na punjač za punjenje mojih baterija pozitivnom energijom.
To što sam žensko i sama na putovanju niti u jednom momentu nije bio razlog za brigu. Valjda kad kreneš nekuda srcem i sa željom da podijeliš osmijehe s ljudima, ista energija ti se i vrati. I dobiješ na tom putu tetu na kiosku koja je nevjerovatno ljubazna, šofera koji ti pomogne podići ogromni ruksak na leđa, Australijanku koja također putuje sama na sjedištu do tebe u busu, Couchsurfing hosta kakvog možeš da sanjaš, ali ne i da zamisliš u realnosti, predivne trenutke s ljudima koje voliš, konobara koji ti naspe gratis mojito jer mu je mater iz Bosne i gotivi Bosance.
Dobiješ u tom paketu i mrvicu straha od nepoznatog. To je valjda u ljudskoj prirodi. Ali brzo nestane, jer vidiš da sve ide baš kako treba i kad odlučiš da se ne sikiraš zbog onoga što se možda može desiti prije nego se desi. I onda si sretan kad se vratiš kući jer si uspio da se odmoriš i da pobijediš crne misli. Skužiš to kad u povratku kući, umjesto tegobe koju si uvijek imao kad se vraćaš od nekud gdje ti je bilo lijepo, imaš osmijeh na licu.
Sjedila sam sama u busu i imala osmijeh od uha do uha. Motala sam filmove koje sam snimila u proteklih 10tak dana. I bila neizmjerno sretna dok sam ponovo prolazila uskim ulicama Dioklecijanove palače, divila se ljepoti kanjona Cetine, brćkala se na savršenim plažama, igrala picigin na mjestu gdje se rodio, vozila se motorom pored obale, pila pivo na plaži i posmatrala zalazak sunca, lunjala sama trogirskim Starim gradom, slušala Amiru Medunjanin pored kule, smijala se do suza prijateljima u Zadru, ponovo hodala dragim ulicama tog grada, razgledala najotrovnije zmije, na rivi u 2 ujutro vodila konstruktivne rasprave o raspadu Juge ili gledajući u zvjezdano nebo s plaže pokušavala uočiti Velikog i Malog medvjeda… Nije bilo dovoljno onih osam sati od Splita do Banovića da premotam sve filmove, pa sam si ostavila materijala za sve ove dane poslije.
I još uvijek crpim energiju iz tih traka u glavi. Iz fotografija. Iz razgovora. I sve sam sigurnija da od sada na putovanja idem u društvu, a na odmore sama.
