Kako god da sam okrenula shvatila sam da s je*ena dva jajnika moram podnijeti dio žrtve onoga što zovem ženom. I uopće nisam happy.
S velikom pažnjom ja posmatram žene. Posmatram i proučavam s tolikim zanimanjem da moje prisustvo uma i duha ponekad djeluju kao da sam distancirana i daleka. A ja zapravo proučavam sebe proučavajući njih.
Ne krijem da se oduvijek puno ugodnije osjećam s muškarcima, bolje ih razumijem, lakše mi je s njima. No eto, prisustvo jajnika u ovom tijelu svrstalo me među žene bez mog očitog pristanka.
Stoga ja proučavam žensku psihu čak i nesvjesno i čini mi se, po onome što vidim, da je za mene vrlo malo mjesta u našem ženskom svijetu. Duboke smo, istina, puno dublje i stoga surovije od muškaraca, ali ipak nam se, htjele ili ne, cijeli jedan mikro-univerzum uvijek vrti oko nekog od njih.
Nije nam lako
Proučavam sebe proučavajući žene. I nije nam lako. Čini se da smo nadrapale kako god okreneš, a ja sam stvarno sve izvrtjela na sve moguće strane. Ne mogu nekoga staviti u centar svog univerzuma nikako pa nikako. Probala sam, zaista.
Probala sam biti supruga, pa se nisam mogla nositi s tim nekim odnosom lišenim strasti i ljubavi, da se neko svakoga dana i nakon svega vrati meni – pa sam zavidjela ljubavnicama jer imaju stvarnu pažnju muškarca. Imaju nekoga ko bježi od supruge da bi bio s njom.
Pa sam bila ljubavnica jer sam htjela svu pažnju i ljubav za sebe. Htjela sam strast koja nas tjera do granica razuma – htjela sam da mi On dolazi, a ne da mi se vraća. No kad bi stvarnost bacila lošu kartu i kad bi se kocka okrenula, uvijek bi ljubavnica izvisila.
Kako god da sam okrenula shvatila sam da s je*ena dva jajnika moram podnijeti dio žrtve onoga što zovem ženom. I uopće nisam happy.
Ne pašu mi ni veze jer u mojim godinama nužno vode u zajednički život. Ne paše mi ni povremeni seks jer ne mogu biti fizički intimna s nekim za koga nemam onaj osjećaj iznutra.
Ne mogu biti panj… s tako malo vremena koje imam.
Ne mogu… Žalit ću…
A opcije su mi sjajne! Što više istražujem čini se da više imam za pronaći… s tako malo vremena koje imam.
A ni nenormalan karakter uopće mi nije u korist jer mira nemam. Jer možda tamo negdje vani postoji neko toliko sličan meni, pa ne mogu odustati od potrage…. S tako malo vremena koje imam.
Ne mogu biti supruga nekome ko se zaljubio u ljubavnicu, niti mogu biti ljubavnica koja šuti dok supruga zove na telefon. Ne mogu biti ni prijateljica – predosadni su mi muškarci za to.
Ne mogu niti naći rješenje da završim ovaj tekst, ali imam zato fantastičnu ideju. Još ću malo ostati na tom mom brodu. Još samo život-dva. Kao Marco Polo istražujući po svojoj duši. Pa kad nađem da nisam našla ništa ili da je ništa to što sam našla i kad nađem da je prekasno za naći muškarca za život žalit ću nad izgubljenim vremenom kao nad prolivenim mlijekom.
Zapravo, žalit ću isto kao i ostale žene koje sam srela usput: supruge zato što nisu bile ljubavnice, a ljubavnice zato što nisu bile supruge. Žalit ću za svime što nisam našla isto kao i sve druge žene koje sam ikada srela.
Izvor: živim.hr
