Piše: Emina Žabić
Cijelo proljeće i ljeto sam spavala sa dva odškrinuta krila prozora. Ne radi vrućine koje ove godine i nije bilo nešto Bog zna, nego radi milujućih proljetno – ljetnih zvukova koji su dopirali u moju sobu. Nježni, kasno proljetni pjev slavuja, ljetni horski zbor zrikavaca, po koji, kasno – noćni huk sove, su me na najljepši mogući način odvodili u san. Iz noći u noć.
Glasna noćna melodija “mojih drugara” se svakodnevno provlačila, kroz odškrinuti prozor moje sobe, obavijajući nekom posebnom tišinom svu moju poslovnu i privatnu buku nastalu tog dana. Nerijetko sam pažljivo osluškujući njihov pjev, razmišljala kako ima tih nekih “buka” koje tiho djeluju na nas, bez obzira koliko bučno bilo u nama samima. Prijala mi je ta buka. Svakodnevno.
Sinoć legnem, ne čujem ništa. Ni slavuje, ni zrikavce, ni sove. Drugovi slavuji su se odavno već povukli sa grana, a evo izgleda došlo vrijeme da i zrikavci i sove učine isto. Pomislih, kako divno proljeće i ljeto polako ostaje iza mene.
Ne vidim im “manu” u hladnim i kišnim danima, kojih je bilo mnogo, vidim samo jednu ljepotu koja me je nježno odvodila u san. Ima tih nekih “buka” koje tiho djeluju na nas, obavijajući nas osjećajem zahvalnosti prema svemu što nas okružuje, čak i prema onoj buci u nama samima, jer da nije nje pravu tišinu ne bismo prepoznali. “Drugari moji” hvala vam, u nadi da ćemo se još koji put bučno čuti i tiho oprostiti do narednog susreta.
