Bila su to sretna vremena kada je voz iz Tuzle za Ploče polazio u četiri ujutro. Sretna su vremena bila i kada je cijela naša zemlja iskreno i svečarski obilježavala 27. juli, Dan ustanaka naroda BiH, u mojoj kući poznatiji kao „Dvaes sedmi“.
Piše: Sanja Hajdukov (Al Jazeera)
„Markantan čovjek“ – volio je za sebe da kaže moj tata, pogledavši se u izlog, dok me vodio za ručicu u svakodnevne šetnje gradom. Ulicom su nas svi glasno pozdravljali. „Đesi Hercegovac“, pozdravljao je neko. „Đesi ljudino“, uzvraćao je tata. Već s proljeća, svi su mu postavljali jedno pitanje: „Kad ćeš za Hercegovinu, ili „Kad ćeš „dole“, kod svojih?“
„Za Dvaes sedmi“, važno bi on odgovarao. Nisam imala pojma šta je Dva'e's sedmi, ali sam znala da je to za tatu nešto neizostavno i važno. Tad nisam znala da je to dan kada smo obavezno išli za Mostar, jer tata nije propuštao skokove sa Starog mosta. Vrlo jasno pamtim zvuk kada bi moj tata desnim dlanom lupio s boka crno-bijeli televizor, odlučno i iznenadno, što se uvijek činilo kako bi se slika umirila i čulo nešto bitno. Nakon zvonkog „tup“, začulo bi se:
„Tišina, da čujem kakvo će vrijeme biti za Dvaes sedmi!“
Nedjeljom bi takođe umirivao sliku lupkanjem da čuje kako je igrao Velež.
Ujak boem i njegova „folcika“
Najdavnija sjećanja me vode do „folcike“, Wolksvagenovog auta, valjda jednog od prvih modela, koji je svečano kupio moj ujak Rade, koji se svima hvalio kako je originalnu glavu ručice od mjenjača zamijenio ukrasnom. Ta folcika je bila jedna od prvih u Tuzli kojom je ujak ponudio da nas doveze do Mostara, da se ne zlopatimo vozom. Ujak je bio prostodušan i neformatiran, jednostavno neukalupljen. Kao i svi boemi, volio je Tozovca i Tomu Zdravkovića i cijelim putem nam pjevao, pokušavajući da me zabavi. Svakih par kilometara bismo stali da se tobože ujak odmori i popije kafu, no tata i on su uz te kafe obavezno naručivali i rakije, što je mamu dovodilo do ludila. Mama ga je molila da ne pije dok vozi, ali moj ujak je prosto živio duh karnevala, grlio bi mamu, govorio: „Ne brini Dano dušo, nije ovo rakija, ovo je sok od šljive!“
Svima se hvalio kako je jednom krenuo sam i prilično pijan folcikom iz Sarajeva za Tuzlu preko Olova i odjednom se probudio u Rogatici. „Kako sam tamo stigao, pojma nemam, sigurno sam pola puta prespavao!“
Na narednoj pauzi, ujak je govorio da i folcika mora da odmori. Na mamin prekorni pogled, on bi rekao: Ma nemoj da brineš, kad sam Rogaticu preživio, ovo do Mostara za mene nije ništa, rekao bi i nastavio da imitira Tozovca, pjeva, zviždi i poskakuje. Mama se hvatala za glavu i molila ga da nas barem na Rogaticu više ne podsjeća.
„Džaba ti pjesma samo da živi dođemo“, rekla je mama je i nakon toga uplatila vozački, na šta je tata rekao meni: „Ti i ja ćemo dogodine vozom.“
Dogodine sam imala pet godina. Do voza smo išli pješke u tri ujutro, tata je nosio i mene i torbu. Nešto kao prvi put s ocem na jutrenje, izgledalo je to putešestvije. Bili smo lijepo obučeni, tata je vrijeme u vozu stalno provodio u hodniku, pušio „plavu Moravu“, otvarao prozor, govorio da se ne plašim, gledao se u staklo i govorio za sebe kako je markantan, a za mene da sam mu sin. Iz voza smo vidjeli svečane prizore, vesele ljude, okićene stanice i vozove jer bio je Dvaes sedmi i mi smo udisali samo sreću, ponos i slavlje.
Praznični Mostar
Mostar je najljepši za Dvaes sedmi, uvijek okićen, tako svečan i u to vrijeme, tako prokleto jedinstven, nepodijeljen i dobro upravljan. Mi bi šetali starim dijelovima grada, tata je posjećivao rođake, raspitivao se za zdravlje, radovao nekim susretima. Na ručak nas je vodio kod strine Mileve na Bjelušine, koja je uvijek pravila pitu sirnicu. Mi smo govorili da se pita razvija, samo je strina govorila se pita „suče“. Radovala se kad nas ugleda na vratima i rekla bi za mene: „E vidi ti naše kršne đevojke!“ „Ama Mileva, nije to đevojka, nego moj sin,“ govorio je tata, držeći me na lijevom koljenu.
Uveče bismo sišli na obalu da gledamo skokove i vatromet. Ta svjetla, to plavetnilo Neretve, zastave, ukrasi, zvonki glas spikera s razglasa, žamor, aplauzi, ti skakači od čije se virtuoznosti i hrabrosti oduzima dah i trnci kreću još iz nožnih prstiju, ta mašta koje me preplavljivala dok sam gledala vatromet, a tata me držao za ruke, dok sam sjedila na njegovom vratu bili su sve što sam mogla zamisliti kao mjerilo sreće.
Bezbroj godina kasnije, svojoj djeci sam pokušala napraviti isti ugođaj. Otišli smo u Mostar, stavila sam svog sina za vrat, oduševljavala se i glasno se radovala svakom skoku, svakoj lasti, vodila ih da jedemo „sukanu pitu“, govorila sebi da sam markantna žena, a kćerkama da su kršne đevojke. „Danas je Dvaes sedmi, djeco, radujemo se lasti,Neretvi,suncu…!“
„Tišina“, velim svojim ukućanima, da čujem kakvo će biti vrijeme, jer danas će biti skokovi sa Starog mosta. Danas bi bio praznik u Bosni i Hercegovini, dan kada smo istinski slavili, bez razlike i podjele svi. „Kakav je to praznik danas, mama“, pitao je moj sin, koji se više puta vozio avionom, al’ nikada vozom.
„Sine, to je prosto Dvaes sedmi, poseban dan i čini se, kao takav, nerežiran i neponovljiv.“ I zamalo da lupim televizor kad javiše da se ove godine Skokovi održavaju dvadeset osmog! U Mostaru više ništa nije kao nekad od kad moj tata Skokove gleda odozgo.
