Piše: Amra Avdić
Naša svakodnevnica…
Trčiš na posao, trčiš na fakultet, ideš po djecu, dočekuješ roditelje, svađaš se na šalterima i govoriš kako su šalteruše samo nadrndane i isfrustrirane ženice a iza monitora se grčevito svađaš na neke nacionalističke teme koje vjerovatno ni sam/a ne razumiješ.
Dobro, sve je to jako srčano i sa puno vjere u vlastite stavove ali jutros sam sama sebi postavila pitanje da li bih bila spremna spasiti tuđi život?
‘Ajde de, budimo iskreni prema sebi sa rukom na srcu! Da li bismo ikada i najmanje ugrozili svoj život ili makar komfor momenta jer vjerujemo da svi ljudi imaju pravo na sopstveni?
Eh… Bojim se da će samo oni iskreni zašutjeti. Uvijek se nađu galamdžije/ke koje će iza monitora tvrditi da bi srce naživo isčupali da spase tuđi život ali… Ipak je to samo iza monitora.
Elin Ersson ime je koje zaslužuje da ga čitav svijet zapamti po hrabrosti. Ime je to i prezime djevojke, aktivistkinje od 21 godine koja je, zamislite budale, spasila ljudski život. Ona je Šveđanka, studentica, volonterka i ona je čovjek! Znate na šta mislim?! Karakterna osobina- BITI ČOVJEK.
Šta je to tako posebno ona uradila? Samo se našla u istom avionu sa Afganistancem koji je trebao tim letom biti deportovan u Afganistan. Ustala je protestno i odbila sjesti dok pedesetogodišnjeg Afganistanca ne izvedu iz aviona i ponište deportaciju.
Skoro je 3 miliona ljudi pogledalo protestni live video koji je nastajao u trenutcima otpora nepravdi koju je činila njen domovina. Isto toliko ljudi vidjelo je da ju je strah, da se crveni od stida što skreće pažnju svih ljudi u avionu. Svih tri miliona vidjelo je njene suze ali i drčnost da ne zažmiri i ne povede se recimo onom dobro ustoličenom kod nas Balkanaca: “Šuti, ne talasaj!”.
Jutros sam nakon dugo vremena zaplakala. Suze su krenule same kada sam gledajući video čula rečenicu koja kao da me ošamarila. Neko od putnika rekao joj je kako svojim djelima spriječava ostale putnike da stignu na željene destinacije a njen odgovor bio je: “Da, ali oni znaju neće umrijeti tamo a on hoće”.
Deportation from Gothenburg to Afghanistan
Gepostet von Elin Ersson am Montag, 23. Juli 2018
Hvala ti djevojko na činu koji me podsjetio da ljudskosti ima pa makar i kod “hladnih” Šveđanki ako već ne na najdobrodušnijem i najhrabrijem Balkanu. Dugujem ti iskrenu zahvalnost što sam se zapitala da li bih nešto slično ikada uradila. Hvala ti što si me, a da ni pojma nemaš, podsjetila da čak i ako tvoj narod nikada nije bio u ratu i izbjeglištvu kao čovjek možeš da razumiješ da je pogrešno tjerati nekog u smrt iz svojih mušičavih razloga. I za kraj, ono najveće hvala jer sam shvatila da mi se *ere od ljudi koji *eru o izbjeglicama.
Često su me zbunjivali ljudi za koje znam da su do jučer bili u izbjeglištvu a danas se sa izjavama “Jao, fuj, znaš li ti kakvi su oni?” osipaju na imigrante. Razumijem strah od nepoznatog ali ne i nedostatak empatije i ljudskosti.
Skoro mi prijatelj reče fantastičnu rečenicu koja glasi: “Ljudi su od krvi i mesa a meso je kvarljiva roba” i valjda je zaista tako ali zapitajte se, nije li glupo sjedajući za monitor zaboraviti svoju nedavnu prošlost?! Pametnom je i išaret dosta.
P.S. Ti putniče koji joj reče da sjedne jer žuriš na destinaciju, ma *ebi se i ti sa svojim obavezama.
E sad stvarno tačka.
