Glumica i ljubitelj kostimiranja (cosplayer) Kloi Dajkstra (Chloe Dykstra) opisuje emocionalno i seksualno zlostavljanje koje je iskusila u vezi sa čovjekom za kog se vjeruje da je osnivač stranice Nerdist, Kris Hardvik (Chris Hardwick).
“Vjerovala sam, da posudim analogiju od prijatelja, da ću ukoliko nastavim da kopam pronaći vodu. Nekad i jesam. Taman dovoljno da me održi na životu. A kada umirete od žeđi, ta voda je najbolja voda koju ćete okusiti. Kada ste otuđeni od svojih prijatelja, nema nikoga da vam kaže da je česma udaljena dva metra. Kada je vaše samopoštovanje toliko nisko, jer su vas godinama tretirali kao da ste bezvrijedni, možete doći do toga da vjerujete da zaslužujete takav tretman, da vas niko drugi neće voljeti”, navela je Kloi.
Foto: Kathy Hutchins / Shutterstock.com
Kloi ilustruje stvarnost kakvu dožive mnoge žene. U ovom tekstu svoju priču dijeli direktorica drušvenih mreža stranice Hello Giggles, a to je priča kako je napustila štetnu vezu.
“Kasno naveče, kada je bilo vrijeme da mu predam svoje tijelo, tražila bih od njega da me povrijedi. Znala sam da svakako hoće, to je bilo neizbježno. Znala sam da je to ono što je htio čuti. On je bio moj momak još od fakulteta, njegove misli i mišljenja su definisala godine mog života. Na kraju, biti sa njim činilo se kao poziv za bol, ali duboko u sebi sam smatrala da nekako zaslužujem tu bol.
Provodili smo gotovo svaki budan trenutak zajedno još od kako smo se upoznali na prvoj godini. Kada je moj otac preminuo, mjesec dana prije mog 19. rođendana, on je bio tu. Tada sam mu rekla da ga volim prvi put, a on se naljutio na mene jer sam to rekla u tim okolnostima i odbio je da mi kaže isto.
Umjesto toga, kada se moj bivši momak pojavio nepozvan na sahrani mog oca, derao se na mene. Na neki način sam mu bila zahvalna – umjesto da se fokusiram na iznenadni gubitak oca, čovjeka koji je oblikovao moju ličnost, mogla sam da prioritetizujem nečija tuđa osjećanja. Nakon sahrane, ohrabrio me da pijem antidepresive mjesecima, insistirajući da će to umanjiti moj tinejdžerski libido. Naš dogovor je bio da je on sada tu da brine o meni, a budući da moj život nikada nisam predvodila ja, nisam to dovodila u pitanje.
Foto: altanaka / Shutterstock.com
Bila sam nevjerovatno poslušno dijete. Nikada nisam autoritet dovodila u pitanje, bez obzira na sve. Gazila sam kroz život poštujući rokove i ne govoreći “ne”. Kao i moj otac, po prirodi sam se uvijek brinula. Ridala sam na putu do škole ako sam znala da nećemo stići bar 15 minuta ranije. Sve manje od toga sam smatrala kašnjenjem, a to je bilo nedopustivo. Živjela sam u strahu. Kao dijete koje se utapalo u anksioznosti i depresiji, živjeti poslušno se činilo kao jedina opcija.
Provela sam život gledajući oca koji je podlegao toj anksioznosti, tako da nisam razumjela da demoni koji su pritisnuli moje sićušno tijelo nisu normalni. Nisam mogla kontrolisati očaj koji me mučio i ako bi mi neko nešto naredio, bez obzira na to o kojoj se osobi radi, nikada nije bilo pogovora da ću to i uraditi. To je bilo jednostavno nešto što bih uradila. Svim svojim bićem sam morala da započeto završim. Meni je to bilo potrebno više nego ljudima koji bi mi dali naredbu. Tražila sam nekoga, bilo koga, ko će kontrolisati moj svaki korak, jer ja nisam znala kako da to sama radim. Ispostavilo se da je veoma lako pronaći ljude koji su spremni na to.
Dozvoljavala sam sebi čitav život da budem odabrana. Prvo me u srednjoj školi odabrao momak sa policijskim dosijeom. Rekao mi je s kim smijem da pričam, kakvu šminku smijem da nosim, kakva odjeća je prikladna. Taj šablon je eskalirao na fakultetu.
Ovaj momak je birao kako će mi izgledati dani: koje predmete treba da učim, šta da obučem za rođendan (“Ne možeš obući tu haljinu” rekao bi: “Donji veš koji ide uz nju bi se previše vidio”), i koji lijekove mogu da unesem u svoj organizam (kontracepcijske pilule su bile obavezne, ali Prozak nikako). Diktirao je šta da jedem i kada. Ali ja sam bila zahvalna jer sam nahranjena, a hranilo me to što me neko pobliže pratio. To je značilo da se moj mozak može opustiti.
Foto: fizkes / Shutterstock.com
Godine sam provela zureći u plafon, ukočenih ruku, smišljajući izgovore za oboje – zašto treba da ostanem, zašto treba da mu oprostim. Kada vam je jedini sistem podrške neko ko ne mari za vas i vi sami prestanete da marite za sebe.
Bilo je lakše racionalizovati njegovo ponašanje nego ga zaustaviti. Kako se možete pokupiti i otići kada su vas uvjerili da vaše tijelo ne funkcioniše na taj način?
Očajno sam radila na tome da postanem ono što je on htio da budem. Možda će se nekada nekome svidjeti kranji rezultat, čak i ako ta osoba nisam ja. Što sam se manje osjećala kao ja, manje sam samu sebe podsjećala na svog oca, a više sam mogla da se utješim. To je bar ono čemu sam se nadala.
***
Jednog jutra, skoro dvije godine nakon smrti moga oca, oštra jasnoća prožela je moju podsvijest. Moju duboku depresiju više nisam mogla pripisati samo činjenici da je moj otac preminuo i da ga nema. Nazvala sam svog momka i rekla mu da je gotovo. Dotrčao je u moj stan plačući, zaključao se u kupatilo dok sam se ja smijala i smijala.
“Ako ne uspijem sa tobom, nikada ni sa kim neću uspjeti”, rekao je. Nasmijala sam se jer me nije boljelo. Nisam željela da me boli i samo sam sebi mogla da zahvalim na tome”.
