Petak veče.
-E, ćao, zvao me je.
-I, šta je bilo?
-Ništa, raskinuli smo.
-Stvarno? Šta ti je rekao?
-Da se nismo emotivno povezali i poslije neku priču o tome da on i ne može sada da ima bilo koga, ali to je nebitno, u prvoj rečenici je poenta.
-Pa, ok, i ti si htjela to.
Jesam, ali… Znaš, ja ostajem i kad ne treba. Kad vidim nešto malo lijepo i mislim da je to dovoljno. Jebiga, valjda je tako kad ne znaš za bolje. A ne treba tako.
Subota jutro.
Gledam na plutanoj tabli karte za voz od onih vikenda kada sam išla kod njega. Negdje u „onoj“ kutiji pokraj prozora i dalje imam i dvije karte za gradski prevoz koje smo kupili kada smo se vraćali iz centra do njegovog stana, jer ja nisam više mogla da pješačim, i glava me je uveliko boljela od sunca i grozno sam se osjećala jer sam se osjećala neželjenom, da mu nije lijepo što sam uopšte i došla i jer me niti jednom za 6 sati nije ni dodirnuo, a kamoli poljubio.
Uglavnom, dok smo čekali bus pitao me je da li da kupujemo karte ili da se švercamo.
Postoji ta fora u Novom Sadu, da moraš ući na prednja vrata i kupiti kartu. Ali nekad može da se uđe i na srednja i zadnja vrata i tada možeš da prođeš i bez karte.
Rekla sam da ne želim da se švercamo, da hoću karte.
I u tome je zapravo cijela filozofija.
Cijeli život sam se u vezama švercala. Žmirila kada nešto nije u redu, bježala od problema i željela da bez karata stignem na pravu destinaciju.
A ne ide tako.
Ili može tako, ali nije dobro. Nije potpuno. I uvijek se osjećaš nesigurno, kao da će svaki sljedeći put kada se vrata otvore, ući kontrola i prekinuti tvoju vožnju, izbacivši te iz vozila.
Kada nemaš karte za ljubav, uvijek si na iglama.
Osjećaš da nešto fali, a zapravo si sam izabrao taj put, taj način za koji znaš da nije ispravan, ali tjeraš po svaku cijenu.
Skupila sam karte na gomilu i krenula da ih bacim.
Za šta će mi te karte za puteve koji su me vodili u krivom smijeru, pomislila sam. Bolje da ih bacim i ne podsjećam se skretanja koja su me dovela ovdje gdje sam sad.
Međutim, nisam to uradila. Umjesto toga sam ih prikačila visoko na tablu tako da me svaki put kada ih vidim podsjete da je ispravno ući na prednja vrata, kupiti karte i ne strepiti.
Jer ljubav to zaslužuje.
Ljubav ne smije da se šverca.
Autorka: Milica Stanišić (blacksheep.rs)
