“Kad porastem i ja ću da se udam i da imam djecu”, rečenica je koju izgovori skoro svaka malena djevojčica. I ja sam pripadala toj grupi. Oduvijek sam maštala da budem majka troje djece, i to isključivo dva dječaka i jedne djevojčice.
Piše: Zineta Mutapčić
I vjerovala sam da će mi se želja ispuniti. Istinski vjerovala.
Kad smo dobili prvog sina, Maka, to je bio početak ostvarenja mojih snova. Da imamo prvog batu koji će biti zaštitnik ostaloj djeci koju izrodimo.
13.12.2017. će ostati u mom sjećanju urezan zauvijek. Na prvom UZ pregledu me doktor pitao šta imam kod kuće. “Dječaka”, odgovorih i k'o iz topa upitah: “Što, je l’ sad djevojčica?”. On se nasmijao rekavši da ne zna spol, ali da su blizanci.
Ljudi moji, te sreće! Izašla sam iz doma zdravlja smijući se naglas kao neka luđakinja, ali me u tom momentu nije bilo briga. Sav svijet je bio moj. Ispunio mi se ostatak želje odjednom – ništa drugo nije bilo važno. Odmah sam vjerovala da su dječak i djevojčica, moralo je tako biti. Reakcija okoline je bila u smislu “mašala, nek’ su vam zdravi i živi, ali neće vam biti lako“. Moj ljube i ja nismo tako razmišljali. Jednostavno smo bili sretni.
Naravno, odmah mi je rečeno da su blizanačke trudnoće rizične, da zahtijevaju više pažnje, mirovanja i sve što ide s tim. Do kraja 6. mjeseca sam se osjećala odlično i uživala u stomaku, ali onda počinje preokret.
Prvo pregled pokaže da je počela diletacija, onda povraćanje, tahikardija, poteškoće s disanjem i dva ležanja od nekoliko dana na GAK-u. Preporuka: strogo mirovanje. Odnio vrag šalu. Da bi onda počeli bolovi, oni koji podsjećaju na kontrakcije. Sve sam se nadala da su lažne koje su uobičajene za taj period, ali strah čini svoje. Ponovo na GAK i ležanje. CTG ne pokazuje ništa i donekle su ubijeđeni da je sve u mojoj glavi, sve do nedjelje, 3. juna, kad je Dr.Brigić posumnjala da nešto nije ok na osnovu samo jedne informacije koju sam joj dala… To je značilo samo jedno, pravac porodilište…
(Nastavit će se…)
