Gledali smo se dok su nas drugi gledali.
U prodavnici smo se smijali i birali povrće, i bolila nas je briga što prodavačica namršteno posmatra šta radimo. Nije znala da mi je svejedno kakav krastavac ću jesti, ako ću ga jesti sa tobom.
Piše: Lejla Feukić
Onda kada sam ti ispričao kako je moj brat pao trčeći za mnom, smijali smo se pola sata tome, a prolaznici nas začuđeno posmatrali kao da smo pali sa Marsa. Vjerovatno su se pitali koliko dugo neko zapravo može da se smije. A nisu znali da sam mogao čitavu vječnost da te gledam nasmijanu.
Gledali smo se dok si ti listala novine, pa preskakala dio sa žutom štampom jer je ne podnosiš, a ja čitao omiljeni odlomak iz knjige koju sam pročitao stotinu puta do sada. Taj put mi je bio najdraži jer sam čitao sa pogledom na tebe. Gledao sam te dok si u različitim čarapama i poderanoj trenerci trčala kroz stan spremajući se za posao, a nisi imala pojma da si najljepša takva. Čupava i svoja.
Gledali su nas dok si me vukla iz prodavnice u prodavnicu a ludaci nisu znali da bih ti dopustio da me vodiš gdje god poželiš. Po buticima, nepoznatim ulicama, omiljenim restoranima, mostovima, nježnim nedjeljama i nenaspavanim ponedjeljcima. Vidjeli su u pogledima nešto što nas dvoje nismo smjeli priznati jedno drugom.
Gledao sam te dok si se radovala sitnicama i plakala za istima, dok si vukla kofere kako bi što duže ostajala sa mnom. Gledam te i sada i vidim da me gledaš. Od svih drugih ljudi, ti najljepše gledaš mene.
I pitam se koliko si luda kada najljepše gledaš čovjeka koji ne zna reći volim te.
