Svaki muškarac može da bude otac, ali baš svaki. Čak i djetetu koje nije njegovo. Otac je pravna kategorija, on je ono „ime oca“ iz dokumenata. I kada je ta rubrika iz nekog razloga prazna svi znamo da taj otac negdje postoji, skriven iz nekog razloga, dobrog ili lošeg. S tim da je ovo drugo češće.
Otac može biti odgovoran. Može ići redovno na roditeljske sastanke, može da prati napredovanje svog djeteta, može biti zabrinut kada se dijete razboli. Može redovno da plaća alimentaciju, ako je situacija takva. A može i sve suprotno od toga. Može mu se, jer je takav otac.
Očevima se cijepa košulja kada se dijete rodi. Očevi tada časte. Neki očevi se tada raduju, neki misle da se raduju, neki se prave da se raduju. Neki se kriju.
Tate su već druga priča. Nije svaki otac tata, kao što ne mora svaki tata da bude otac, jer tatom te proglašava dete. Tata je titula koju moraš da zaslužiš. Koliko god je lako definisati oca, toliko je teško odrediti kada se otac pretvara u tatu.
Viđao sam očeve koji su vrlo brižni, naročito sa bebama. Viđao sam ih kod zubara, kod ljekara, u zoološkom vrtu, cirkusu ili školi. Na svadbi. Lako se među njima prepoznaju tate, mada se mnogi ne upuštaju u tu procjenu. Smatraju da je dovoljno to što je otac odgovoran i što mu se dijete obraća sa „tata“. Jer mnogi očevi bi da budu tate bez da se stvarno potrude da razumiju ko je tata i zašto je tata.
Nisu očevi obavezno krivi za to, mnogi od njih su imali oca, a nisu imali tatu. Mada su vjerovali da imaju ili su ih u to drugi ubjeđivali.
Zato svaki otac svakoga dana treba da se preispituje da li je tata ili je otac.
Tata može da bude strog, može da podvikne. Tata može da se naljuti, sve može kao i otac. Jedino što tata ne bije, batine su za očeve. Ali tati je dijete uvijek na prvom mjestu, prije svakog posla, hobija i svake zabave sa društvom. Očevi su više za red. Tate se ponekad prave da zavode red, ali svi znaju da tata samo traži način da dostojanstveno popusti.
Očevi mogu biti nezadovoljni, tate tuguju. Otac je ponosan, tata je sretan. Otac se penje na kamen koji je tati pao sa srca. Otac tvrdi da moraš bolje. Tata ti kaže da možeš bolje. Sljedeći put. Otac vjeruje u tvoje sposobnosti, tata vjeruje u tebe. Čak i kada ne možeš da dobaciš do koša ili da riješiš zadatak iz matematike.
Otac misli da je njegovo dijete bolje od druge djece, tata se ne bavi drugom djecom nego svojim djetetom, kakvo god da je. Tata se ne takmiči. Otac očekuje rezultate, tata osmijehe.
Očevi, kada se skupe, hvale se svojom djecom ili zavide jedni drugima. Kada se sastanu tate oni se raduju ili pate zbog tuđe djece kao da su njihova jer znaju kako je svakom tati.
Otac je prisutan, a tata je tu. Čak i kada ti nije blizu jer je na putu ili ne živi s tobom.
S ocem možeš da budeš prijatelj, čak i drugar, tata je uvijek i samo tata. Nema dodatnih kvalifikacija. U životu možeš da naiđeš na muškarca kojeg ćeš smatrati drugim ocem, ali tata može biti samo jedan.
Pravi tata uvijek za sebe misli da je loš tata. Jer dobar tata zna šta je sve mogao da uradi bolje, a iz ko zna kog razloga nije. Tatu bole greške koje je napravio, grube odluke i riječi koje je pravdao vaspitavanjem. Tata sebi minuse upisuje debelim crtama, a tvoji plusevi su mu kao soliteri. U stalnom je strahu da je samo otac, srednje slovo.
Otac misli da sve što radi radi za tvoje dobro. Otac misli na tvoju budućnost. Tata misli na sadašnjost. Tatu ne možeš da razočaraš, ali možeš da ga povrijediš.
Možeš misliti i tvrditi za sebe da si dobar otac, a to mogu i drugi da potvrde. Ali samo tvoje dijete može da kaže jesi li ili nisi dobar tata. Tuđi komplimenti su tu beznačajni.
Oca ti zovu kada nešto zabrljaš. Ako ti kažu da dovedeš tatu, očekuju da dođe otac. Jer otac zna da kazni, dok tata pokušava da razumije. Ali kada te druga djeca kinje jer zvanično nemaš oca ili nije dio tvog života uvijek govore kako nemaš tatu. Djeca znaju da svako ima oca, ali da je nedostatak tate bolan.
Oca možeš da izgubiš. Tata je s tobom i kada nije tu. Bez obzira gdje je, na ovom ili onom svijetu. Tata bdi nad tobom od kako si se rodio, najprije sluša da li dišeš, onda sluša kako dišeš, posle se brine gde dišeš, s kim dišeš i šta dišeš. S tatom pričaš i kada više nije tu, tek kada zauvijek ode shvatiš koliko mu toga duguješ, neizrečenog. Ne zbog njega, njemu je dovoljno što postojiš, već zbog sebe.
Tata te nikada neće ostaviti, ako ode na kraj svijeta naći će način da ti se javi, da te ohrabri. Da te pita i da te čuje. Neće te špijunirati čak ni kada iz daleka, skriven, gleda kako ulaziš u školu ili ideš na prvi ljubavni sastanak.
Nemoj nikada da pomisliš da je tata slabija verzija oca. Treba mnogo više snage i ljubavi, često i hrabrosti da bi bio tata. Ali tatu moraš da slušaš, dok ocu možeš da se suprotstavljaš. Ko ne sluša tatu bolje mu je, možda, da ima samo oca.
Poneki otac može da bude svačiji junak ili idol. Tata je samo tvoj heroj. Njegovi podvizi su drugima beznačajne i svakodnevne stvari, a za tebe su pomijeranje planina. I svaka njegova pohvala, koliko god da ih dobiješ, svakodnevno, vrijedi više od svake nagrade. Pitaj nekoga ko je dobio najveće nagrade, ako ne vjeruješ.
Tuđi očevi mogu biti viši, snažniji, pametniji ili bogatiji. Tata je najveći i najjači čovjek koga znaš. Tatu ne porediš sa drugim tatama, besmisleno je, ne možeš imati boljeg tatu. Kao što ni on ne želi bolje dijete od tebe, ako je tata.
Tata je majstor, tata-mata. Otac je kolac, ponekad samo novac.
Oca ti psuju. U psovkama nema mjesta za tatu. Kada te vrijeđaju preko tate, u toj uvredi uvijek ima neke zavisti. Ili si „tatin sin“ ili ti je nešto omogućio „tatica“, koga nema sada da te odbrani.
Otac misli da pred njim ne treba da imaš tajne, tata kuca i kada ti ulazi u sobu. Otac te pita šta želiš, tata ti otvara vidike.
Ako si otac velika je šteta da ne pokušaš da budeš tata.
Što se mene tiče, ja sam odnedavno ćale.
Autor: Zoran Stanojević
