Koji ne znaju da pitaju za smjer, lievo ili desno. Izgubljeni u prevodu, svijetu i životu, ali zato puni arogancije kojom maskiraju lažno samopouzdanje.
Ne može on da kupuje u prodavnici – znaš, nerviraju ga redovi na kasi. Ne može u banci da plaća račune – znaš, dosadni penzioneri, toplo i haotično. Nema vremena za gubljenje.
U stvari, nema vremena ni za šta – da sebi skuha kafu, da sebi spremi doručak, da plati račune, da pomogne nešto u kući… da očisti? – Bože sačuvaj, pa to nije muški posao.
Gordost potiče iz kuće gdje su ga uramili u 16 ramova, misliš – momak je oslobodio Beograd.
„Vidi ljepotana maminog, najljepšeg sina imam“. Misliš, ljepota je neki znak sposobnosti. A taj mučenik živ nesposoban.
Zadojen idejom da „mama mijesi, tata donosi“, najviše što je danas uradio je da je sam iščačkao nos. Važno da je ljepotan i frajer, „ma ti ne znaš koliko djevojaka se vrti oko njega i koliko ga zovu“.
Bravo, mislim se, bra-vo! Nikako ne sijeci tu nevidljivu pupčanu vrpcu, barem ne dok ne napuni 40 godina. Neka uživa, ljepotan, a dotle mu ponavljaj da nikada neće naći ženu kao što je njegova mama. Mama koja mu pere, pegla, namješta mu krevet još uvijek, iako je „napucao“ 28 godina.
Pravi mu mekike i palačinke u gluho doba noći, zašto „znaš, kad dođe umoran iz grada, da ima šta da gricne“.
Umoran, ba, kao da je kopao negdje.
Mamu u međuvremenu boli kičma, hronično je umorna i ne može da zaspi bez pune šake lijekova. Ali kategorično odbija da uvede red i disciplinu i da potraži pomoć, odnosno da postroji sve po kući i da svako uzme da radi ono što treba.
Ali ne, muškarci ne treba da se petljaju u ženske poslove, neka ljepotan spava preko vikenda, neka odmori od izlazaka, dok se ona trudi da zakači zavjese sa merdevina, da sredi kuću i da napravi 16 različitih jela za ručak, u skladu sa željama svih u kući.
I sutra neće moći da nađe ženu kao što je njegova mama. Naravno da je neće naći. Zato što on u stvari i ne traži ženu, traži majku i sluškinju.
2 u 1, moćan hibrid koji će ići iza njega i sklanjati i ispred i za njim. I vadiće se na umor, koliko mnogo radi, koliko para donosi kući i doprinosi (kao da žena ne ide na posao) i vadiće se na muško-ženske obaveze, kako to nije njegov posao, a na kraju će „prosuti“ najjači argument: Nikada nećeš biti kao moja mama!
Zaista nećeš biti kao njegova mama. Tako poslušna, uslužna, ustreptala i uplašena žena. Nećeš biti kao mama, majka decenije i vijeka, koja je vječita žrtva za sve po kući, koja žrtvuje i zdravlje i spoljašnji izgled i živce i slobodno vrijeme za njega – ljepotana maminog, da bi imao sve servirano na tacni.
A, istini na volju, nisu samo današnji muškarci takvi. I „princezice“ koje ne rade ništa, one koje gordo izjavljuju da „drugi rade za mene“. Koji to drugi, roditelji koji su se unesrećili sa takvom lutkom koja samo trepće?
Lutkom koja nije pročitala 2 knjige, ali zna savršeno da zalijepi vještačke trepavice. Lutkom koja ne zna da sredi veš, ali tačno zna koliko i gdje ima neki popust i vraća se kući sa 16 kesa u rukama.
Lutkom koja se užasava mirisa prženog luka i hrane i prije će da umre od gladi nego da nešto skuha sama.
I poslije se čudimo kako je društvo postalo tako defektno, kako ne uspijevaju ljubavne veze, kako se raspadaju brakovi i zajednice. Kako svuda vidimo nesposobne, neostvarene ljude koji će udariti u banderu i reći dobar dan.
Kako tridesetogodišnji muškarac daje majci telefon u ruke kako bi ona nešto pitala u njegovo ime, kako je odrastao čovjek primoran da ode na fakultet da uplati uplatnice, zato što princeza to ne može da uradi sama.
Nema potrebe da se čudimo. Nastavite da im sve servirate, da ih mazite i pazite dovijeka, dok se konačno svi ne pretvorimo u jedno i ne postanemo potpuno i krajnje nesposobno društvo.
Izvor: crnobelo.rs
