04:46 h je ujutro.
U bolničkoj sobi leži nas 7 trudnica, sve sa trbušćićima 25+ sedmica. Budna sam od 03:30h i uprkos okretanju, koncentracijom na disanje, čačkanju mobitela, san neće na oči. Ja koja mogu zaspati dok glavu još ni spustila na jastuk nisam mjesecima se mučim s nesanicom.
Piše: Zineta Mutapčić
Sad razumijem kad kažu da ništa gore nego čekati dok svane zora. Cimerke mi uveliko spavaju, hrču, samo svjetlo dopire iz hodnika da dežurna sestra vidi gdje hoda, iako i nje nema na vidiku satima. Razmišljam o razgovorima koje smo danas vodile. Prvi dan nisam se željela uključivati u bilo kakve diskusije, vjerovala sam da su moje tegobe zbog kojih sam tu bezazlene i da ležim iz predostrožnosti, međutim, nakon što su me odlučili zadržati još malo polako se uključujem u razgovor.
Naravno, sve to nakon što sam dočekala da mi muž dođe u posjetu i popravi dan. Volim što je vozio kilometrima samo da me poljubi, kako on kaže i vidi barem na par minuta. Živim za te naše male znakove pažnje. Elem, nakon što je posjeta završena ostade nas 7, svaka sa svojim utiscima.
Onda polako saznajemo razloge zašto koja i koliko već leži tu. Ustvari, da se razumijemo, ja polako saznajem, žene kao žene, već su razmijenile sva iskustva, boljke i priče. A neke tu već leže danima, mjesecima i sedmicama… Prosto me bilo stid što sam među njima. Iako se osjećam posebnom jer sam trudnica, i to sa blizancima, kad čujete zbog kakvih tegoba i koliko već dugo te žene su tu, šta sve prežive da bi na svijet donijele jedan život, uz sav ponos što imate mogućnost da ga i sami donesete, zahvalnost Bogu i Univerzumu što ste zdravi i što možete iole obavljati svoje svakodnevne aktivnosti, osjetite se na momenat manji od makovog zrna.
Pa zamislite da mirujete od 12 sedmice trudnoće. Zamislite da ste u bolničkom krevetu od 25. sedmice trudnoće, da ne vidite bijeli dan, ne osjetite slobodu vjetra u kosi I na licu, da u svom krevetu ne spavate sedmicama i mjesecima, da vas danima drže sa kateterom i nogama podignutim u zrak, da vas više zna kompletno bolničko osoblje i da na svaku smjenu koju dođu vas poljube i pozdrave kao svog najrođenijeg jer više vremena provode s vama nego sa svojim ukućanima, zamislite da ste stalno priključeni na kojekakve pumpice, lijekove za sprječavanje kontrakcija i umirenje, zamislite da vas nekoliko puta izlažu serklažu, šivanju naživo… Sve to da biste uspjeli da što duže beba bude u vama i da njeni organi sazriju kako biste mogli da se ostvarite kao majka, kao roditelj…
O bolu onih čije su bebe došle prijevremeno na svijet, pa nisu izdržale ne mogu ni da mislim… Koliko hrabrosti i snage je trebalo ponovo sve to prolaziti u nadi da će ovaj put uspjeti… Ja sam im samo ponavljala cijelo popodne da su heroine. Ja sam tu, gledam ih i ne mogu da zamislim. Prpa me uhvati samo na pomisao da bih naredna dva mjeseca trebala što više mirovati kako bismo što duže izdržali, čisto iz predostrožnosti… Pa zaista žena može sve!
I jača je od stijene, i najhrabrija od najvećeg junaka! I zato budite sretne kad vas muče “obične” tegobe tog blaženog stanja!
Jer kad vidite ovakve stvari i čujete da je jednoj trudnici bio san da se ponosno šetka u trudničkoj garderobi i da joj sva trudnička odjeća nova stoji u ormaru a ona samo mijenja pidžame, dođe vam da se naklonite i plačete što ste blesave i što vam smeta da tih 9 mjeseci ne možete normalno da iznesete svoju svakodnevnicu.
I zagrlite svoje muževe kad dođete kući, jer i oni s vama prolaze kroz tu ljepotu, iako će mnogi reći da je njima lako. Ali sam vidjela sve te zabrinute poglede, sve te partnere koji samo žude da budu uz svoje saputnice, svo to strpljenje da prođete dobro kroz sve to i vratite se na ono što ste nekad bile (iako stvari više nikad neće biti iste! Ljepše i sa više izazova da, ali iste ne!)
I zagrlite jako svoje majke ako ih imate!!! Jer samo majka to zna i može!!!
