Prvo što sam u životu naučila – možeš kupiti krpice, ali ne i stil. Možeš biti najzgodnija u svemiru, a unakaziti se u 3 poteza. Možeš uredno pratiti trendove i kopirati sve celebritije svijeta i ostati fake!
Prije koji dan, dok sam se sama sa sobom pokušavala dogovoriti što obući, moj Ruski Princ mi onako jednostavno reče: „ Ah, nikad od tebe dama. No, dobro, od tako osebujne osobe, to se ni ne očekuje!“
WTF!!! I sve to dok se uvlačim u prikladnu haljinu s osjećajem nasukane kitopsine u želucu. Pa, baš ti hvala, frende! Ipak, kako si mi i sam natuknuo, na takav prijem ne možeš u ludim Reebok tajicama s tunikom i natpisom koji svima govor F… OFF!
Od kad znam za sebe, mrzim svadbe, vjenčanja, prijeme i slične stvarčice. Mrzim sva događanja ili, popularno rečeno – evente u kojima te ljudi pokušavaju ukalupiti. Nikad nisam bila za kalupe. Zašto se svi boje biti malo drugačiji?
Ja, ne. Nemojte misliti da se furam na foru “posebna sam i ko mi šta može”, ali sam takva kakva jesam i briga me je li to u trendu. Važno mi je da se ja u tome dobro osjećam.
Moj nesuđeni zaručnik, moj potencijalni muž i ja toliko smo se svađali oko spomena našeg vjenčanja da ni ne čudi što se nikad nisam udala, a ni neću, kako sad stvari stoje. Naime, nisam htjela 300 – 400 ljudi na mom/našem vjenčanju. Njemu ih je lako skupiti – milijun tetaka, ujaka, stričeva i ostale rodbine, dok ja svoje nabrojim gotovo na prste. Dodajte prijatelje – ja 40, on 426. Do kompromisa nikako stići. Ništa od moje želje – ti i ja sami u svemiru, pod nebeskim svodom, dok nas Bog gleda, zaklinjemo se na vječnu ljubav… Jest. Koliko god gruba, toliko i blentavo romantična.
Jednako tako su krenule i suze na spomen vjenčanice. Mislim da me svi, koji me lično poznaju, ni ne mogu zamisliti u nečem kičavom i bijelom. Sve te svoje drugarice i njihova vjenčanja (osim kumice – šumice koje bijaše narandžasta) nisam shvatala. Sve te haljine, ukrasi, buketi… Možda sam se vidjela u nekom stiliziranom fraku i vrtoglavim potpeticama ili otkačenoj zelenkastoj haljini s nekim ludim cipelama.
Jednako tako ne podnosim komentare vezane za frizuru, osim ako nisi neki poznati stilist. Njima bih, eto, dopustila komentar. Nije me čak niti šokiralo kad su me frajeri odbili kada sam demonstrativno rekla kako ja više nikada neću imati dugu kosu. Na pitanje: „Zašto malo ne pustiš kosu?“ odgovorim psovkom. Ne želim se četkati, ravnati, peglati i tako svaki dan. Moja valovita kosa nije seksi. Samo je neuredna i ne podnosi vlagu i najčešće ne sliči ničemu. I ne pada mi na pamet gubiti po sat vremena da je uredim. I ne spominjite mi preparate jer me uopće ne zanimaju. I kave veze ima to s činjenicom da pišem na ženskom portalu? Život je prekratak da ga na to trošim, a i sama sam sebi cool, što je daleko važnije od bilo čijeg mišljenja.
Ne trpim ni izjave na temu „u tim godinama“. U kojim godinama? Pa, prije kojih petstotinjak godina u “mojim”godinama smo bili leševi.
Pusa, bok! I boli vas što drugi misle!
Izvor: She.hr
