Možda je to zbog vina, al` noćas bih baš željela da si tu, da me uhvatiš za ruku i kažeš mi da ostavim te tanjire i čaše, i tu praznu bocu, jer mjesec je tako čudno jasan sa moje terase i zvijezde ustreptalo nešto žubore na tamnom nebu.
Ni njima nije jasno šta se sad ovo nama dešava?! I da mi kažeš da ko još sadi lale i čeri paradajz zajedno u žardinjeri, i da je danas baš bila gužva u saobraćaju a ti si samo razmišljao o tome kako bi bilo lako sjesti na bicikl i otići. Daleko.
Da se igraš mojom kosom i pričaš mi kako si hiljadu puta bio siguran da si čuo moj smijeh dok si lutao gradovima. I da gledam kako ti oči dječački sjaje dok mi recituješ sve one pjesme koje sam ti napisala i prije nego što sam te srela. O, da, tebi su bile namijenjene.
Možda je to zbog vina, al’ noćas bih da ti pričam kako volim da bosonoga hodam po pijesku dok mi talasi zapljuskuju stopala.
Da mi svaka zima miriše na nedokučivo ljeto, i da i dalje tražim tu školjku koju kad prislonim na uho zvuči baš kao mi. I da se smijem kad god pomislim na tebe, a koljena mi klecaju i strah me je. Jer, neka mi je paučina zapela u grlu pa ponekad ne mogu ni da dišem a kamoli da ti pričam da vrijeme stoji dok moja žudnja hrli ka tebi.
Možda je to zbog vina, al’ noćas bih da se ljubimo dugo, kao u srednjoj školi na klupici pored rijeke, isprepletanih ruku i nogu, ne primjećujući život koji buja pored nas.
I da se pokrijemo jorganom preko glave i vodimo ljubav polako, tijela stopljenih u jedno. Da mi kažeš kako si skoro zaboravio taj osjećaj lakoće koji te obuzima dok se moja glava podiže u ritmu tvog disanja. I da je baš bezveze što sam prestala da pušim, jer sad bi mogli da podijelimo jednu.
Možda je to zbog vina, al’ noćas bih da me pozoveš i kažeš mi da ne brinem, da i tebe baš nešto guši u grlu i da si zato tu, ispred mojih vrata.
I kakav mi je sad to izraz na licu, kad sam ti sto puta rekla da nikad nije kasno, i da se snovi uvijek ostvaruju, pa hajde da ovaj san sanjamo zajedno. Jer, proljeće je i miriše jorgovan na naše djetinjstvo. I da se smiješ kad god pomisliš na mene, a koljena ti klecaju i strah te je. I … vrijeme je stalo, a mi smo se pronašli.
Izvor: Lola magazin
