Svemir je prije pola vijeka donio sjajnu odluku kada je odlučio nju pustiti da zakorači na Zemlju.
Tada je zakoračila, a 14 godina poslije je počela da piše historiju. Prvi susret s loptom, doveo je do drugog i ljubavi prema košarci. Ljubav je izrodila želju za radom, trudom i razvojem talenta, a onda se desila čuvena 1989. godina i titula europskih prvakinja koje je sa svojim saigračicama iz tadašnjeg Jedinstva Aida donijela u Tuzlu.
To je bio pravi veliki početak. Jer je s devedestima došao niz medalja koje je osvojila s velikim klubovima u kojima je igrala. I ne samo medalje, nego i čak četiri titule najbolje igračice na Starom kontinentu.
Iako je bila daleko od kuće, njeni sunarodnjaci su glasno aplaudirali njenim uspjesima i ponosno govorili “ona je naša”. A koliko voli svoju zemlju pokazala je i na parketu na koji je u četrdesetima istrčala u reprezentativnom dresu.
I tako, napuni se pola vijeka otkako ova velika žena čini naciju ponosnom. Stalo je u tih pola vijeka i niz medalja s europskih i svjetskih prvenstava na kojima je nastupala s reprezentacijom Jugoslavije, Mediteranske igre na kojima je za BiH osvojila zlato, dvoje Olimpijske igre… Ali i ono najveće priznanje koje košarkaši i košarkašice mogu dobiti. I koje dobijaju samo najveći međe njima. Mjesto u Kući slavnih, tik uz Jordana, dovolno govori kakav dragulj imamo.
Takvoj ženi je čast moći čestitati rođendan.
Razo, nek’ je sretan i da ih doživite bar još jednom ovoliko koliko ste do sada!
