One započinju svoje poslove, pridružuju se uigranim timovima, ali nerijetko su i na čelu onih najboljih i najuspješnijih kolektiva u njihovoj branši. Ono što ih povezuje i čini sličnima jeste strast i ljubav prema onome što rade – i svakako to što su SUPER ŽENE.
Njen provjereni recept za uspjeh su godine predanog rada i truda. Ako u tu “smjesu” dodamo i prstohvat talenta – kolač mora biti “za prste polizati”.
Ovo je bila samo metafora, naša nova SUPER ŽENA nije najbolja slastičarka u BiH, ali je kapitenica najbolje ženske košarkaške ekipe u Bosni i Hercegovini – ŽKK RMU Banovići. Osim uspješne košarkaške karijere koja traje nešto manje od dvije decenije, ova mlada dama posjeduje diplomu na kojoj piše da je profesorica razredne nastave.
Klupski dres je mijenjala nekoliko puta, a nosila je i onaj obojen zemljama naše države. Njene saigračice kažu da je prijateljica za primjer i da je sve lakše kada kapitenica pored čvrste ruke vođe, pokaže i svoj široki osmijeh. Neizostavni dio njenog kosmosa, osim lopte, saigračica i košarkaških terena su svakako porodica, dugogodišnji dečko i prijatelji.
Prvo ime najboljeg ženskog košarkaškog tima u državi i nova članica našeg sjajnog tima super žena je Maida Rahmanović.
Opiši nam svoj put od djetinjstva do danas kada si magistrica razredne nastave i kapitenica najbolje košarkaške ekipe u Bosni i Hercegovini?
Još kao mala sam pokazivala jako veliku sklonost ka sportu uopšte, tako da nije nimalo čudan moj put kroz sport i košarku, s obzirom da je u to vrijeme u Banovićima košarkaški klub bio jedini ženski sportski kolektiv. Naravno kroz određeno vrijeme sam jako zavoljela ovaj sport, ali glas razuma mojih roditelja me je vodio pravim putem, tako da nisam ni u kom momentu odustala od svog obrazovanja, te sam uporedo sa košarkom završila Filozofski fakultet, odsjek Razredne nastave i stekla zvanje profesorica razredne nastave, na šta sam danas jako ponosna. Ipak, svi znamo da profesionalno bavljenje sportom zahtijeva jako velika odricanja i napore, ali eto, ja sam uz pomoć moje porodice istrajala i uspjela u tome.
Kako jedna žena opisuje svoj život kao profesionalne sportistkinje? Šta je ono najljepše, a šta ono negativno što donosi takav način života?
Život profesionalne sportskinje, kao što sam već spomenula, nije ni malo lak. Tokom karijere nailazite na jako velike napore, iscrpne treninge, odricanja. Koliko samo puta poželim da imam slobodan vikend, slobodno veče za opuštanje sa društvom i porodicom, ali kada ste u ovom poslu, za takve stvari imamo jako malo prostora, posebno u toku sezone. I kada se završi sa treninzima, naše obaveze tek počinju. A to su priprema za naredni trening, kvalitetan odmor, pravilna ishrana – sve su to stvari o kojima jedan sportista mora da vodi računa.
Naravno, ne mogu reći da je to negativna strana ovog načina života, to je svakako ono na šta svaki sportista mora biti spreman kad se opredijeli baviti profesionalnim sportom, ali recimo da je to ona manje lijepa strana ovakvog načina življenja. Za mene negativna strana sportskog stila života ne postoji. Ja sam se opredijelila za ono što volim i u čemu uživam. Naravno, najbolji osjećaj je kada izađete na teren i pokažete ono na čemu ste radili prethodni trening, sedmicu, mjesec… Kada dođete do jako bitne pobjede pred punim tribinama, e taj osjećaj se ne može opisati i to je ono što te drži u momentima kada je jako teško.
Nakon godina i godina u bh.sportu sigurno si prava osoba koja može odgovoriti na pitanje šta to tjera mlade ljude iz BiH, pogotovu talentovane sportiste kojih imamo na pretek?
Ne bih bila iskrena kada bih rekla da nisam razmišljala u tom pravcu. Normalno je da mladi ljudi traže svoje mjesto pod nebom i, nažalost, sve više je onih koji ga nađu u drugim zemljama. Jednostavno, bolji uslovi rada, bilo čime da se bavite, veća šansa za uspjeh i ono najvažnije, da je vaš rad cijenjen onako kako vi zaslužujete – sve su to razlozi zbog kojih se jedan sportista, jedna mlada osoba opredijeli za drugu zemlju.
I s drugim klubovima si osvajala državne titule, igrala za reprezentaciju, ali nije li poseban osjećaj donijeti po prvi put pehar u rodni grad i matični klub?
Sve titule, sve pobjede u dosadašnjoj karijeri su mi jednako važne i drage, ali naravno ni jedna se ne može mjeriti kada svom matičnom klubu, rodnom gradu, zajedno sa suigračicamo donesete prvu titulu osvajača Kupa BIH, to nosi sa sobom posebnu draž i zadovoljstvo. Vjerujem da je to nešto što svaki sportista želi u svojoj karijeri.
Ko su bili (i još uvijek su) tvoji uzori?
Najveći uzori u životu su moja majka i moj otac. Pratim sve njihove postupke, odluke, odgoj moje sestre i mene, tako da sam iz dana u dan sigurnija, da želim da jednog dana za svoj život i postupke iza mene mogu reći da liči njihovima.
Tvoja sestra je također uspješna mlada dama, jedna od naših najboljih košarkašica i naša SUPER ŽENA. Veliki dio košarkaške karijere ste provele u istom dresu. Koliko ti je to olakšalo sve što nosi naporan sportski lifestyle?
Da, moja mlađa sestra i, slobodno mogu da kažem moj ponos. Veliko je olakšanje kada kroz sve izazove prolazite sa nekim u koga imate puno povjerenje, ko vam je oslonac i podršku u životu, a to sam ja imala od svoje sestre, a vjerujem i ona od mene. Zajedno smo igrale u našem matičnom klubu, u tuzlanskom Jedinstvu, te u zeničkom Čeliku. Dosta sezona smo provele zajedno ali, kao i svemu drugom, i tome je došao kraj – naši putevi su se razdvojili prije 3 godine, kada je ona odlučila da svoju karijeru nastavi u inostranstvu.
Ispričaj nam neku anegdotu s terena ili svlačionice?
Ima dosta tih anegdota, što je bas lijepa strana sporta (smijeh). Sjećam se, u periodu dok sam igrala za juniorsku selekciju svog matičnog kluba, tadašnji trener je imao običaj da nam daje nadimke. Mene je, eto zbog plave kose i ko zna čega još što mu je izazvalo sličnost, nazvao Hankom Paldum na nekom od treninga. I tako se znalo desiti u važnim utakmicama, da me s klupe doziva “Hanko” umjesto “Majo”, što je bilo jako smiješno i svima na terenu i u publici.
Ko ili šta je tvoj najveći vjetar u leđa u onim trenutcima kad imaš osjećaj da ne možeš dalje? Šta te motiviše?
Moj vjetar u leđa uvijek je bila moja porodica, koja je stojala iza mene bez obzira na sve probleme i nevolje koje su me snašle u životu. Kada imate podršku svoje porodice za vas pojam “nemoguće” ne postoji. Takođe, veliku podršku imam i od svog dečka koji ima ogromno razumijevanje za mene i moj način života. Na tome sam mu jako zahvalna.
Kad čuješ frazu „uspješna žena“, kakva žena ti padne na pamet?
Pod pojmom “uspješna žena”, svakako, podrazumijevam one žene koje su samostalne, koje se bore kroz život i koje ne posustaju poslije prve prepreke. Istrajne na svakom polju, spremne da se bore za svoje ciljeve, dobre majke, dobre prijateljice, dobri ljudi. Uprkos svemu, ne trebamo zaboraviti biti dobri ljudi, jer to je danas rijetkost.
Super žene imaju i super moći. Koja je tvoja?
Ponekad mislim da je vrijeme na mojoj strani, jednostavno za život jedne žene, majke, poslovne žene tj. super žene, 24h su malo, samim tim potrebna je ta neka super moć, pa tako i meni. Desi mi se da neke stvari i obaveze nije moguće uraditi za jedan dan, ali eto zbog te super moći, sve se nekako stigne. (smijeh)
Dolaziš li na Festival savremene žene? Po tvom mišljenju, koliki je značaj jednog ovakvog događaja, za naše društvo i položaj žena u njemu?
Jako mi je drago što sam gošća jednog ovakvog događaja. Naravno da je jako bitno da u našoj zemlji postoje manifestacije poput ove. Ovo je jako dobar način da se pokaže koliko uspješnih žena ima u našoj državi i da na, neki način, pokažemo da se njihov, odnosno naš, trud, rad i zalaganje cijeni u društvu. Festival savremene žene je podsticaj za dalju borbu i nove uspjehe žena na svim poljima.
