Ispovijest nevine 30-ogodišnjakinje: Sad ili nikad

Svijeće su bile upaljene, u čašama je stajao džin tonik, a on je bio ispred mene spuštenih pantalona. Na trenutak sam oklijavala, a onda rekla: “Nikad ranije ovo nisam radila” – misleći na seks.

“Stvarno?”, pitao je, više uzbuđeno nego zabrinuto.

“Hoćeš li me i dalje poštovati ujutro?”, pitala sam ga, napola u šali.

“Naravno. Možemo da radimo šta god želiš. Ja ću te svakako poštovati”, odgovorio mi je.

Kroz glavu su mi proletjele misli o tome da mi srce otkazuje i da taj muškarac možda neće dugo biti tu. Imam 30 godina. Trideset!

“OK, uradimo to”, rekla sam.

I tako sam izgubila nevinost na četvrtom sastanku sa muškarcem koji mi se nije posebno ni sviđao, zato što sam mislila da umirem, piše Clare Almand za “New York Times”.

Rodila sam se sa kongenitalnom srčanom bolesti i do desete godine života imala sam pet velikih i pet malih operacija na srcu. U grudima imam nekoliko metalnih uređaja od kojih moje srce zavisi, a među njima je i implantirani defibrilator i mehanički aortalni ventil. Moje stanje je toliko ozbiljno da kako starim i dalje imam srčanih problema koji dovode do još operacija i drugih procedura.

Koliko god to zvučalo strašno, ja uglavnom mogu da funkcionišem kao normalno ljudsko biće. Čak idem i na jogu, dižem utege i radim kardiovaskularne vježbe, ali moram da prestanem nakon minut ili dva. No, prije 18 mjeseci sam shvatila da me zamara i hodanje po ulici. Kad hodam, moram da zastanem kako bih došla do daha. Postalo mi je jako teško da se popnem uz samo nekoliko stepenica.

Kako su mjeseci prolazili, ja sam bila sve iscrpljenija. Išla bih na posao, vraćala se kući i većinu noći bih se odmarala. No, iako sam bila umorna natjerala sam samu sebe da izlazim vikendima zato što sam odbijala da povjerujem u to da sam bolesna.

Doktori nisu našli nikakav problem sa mojim srcem. Mislili su da je u pitanju višak tečnosti pa su mi povećali dozu diuretika. Iako je to u početku pomagalo, nakon šest sedmica sam opet gubila snagu. Za šest mjeseci su mi povećali dozu lijekova za četiri puta. Iako sam prestala da vježbam gubila sam na kilaži.

Lice mi je bilo toliko upalo da sam ličila na zlicu iz Diznijevih filmova. Izgledala sam grozno, no muškarac sa kojim sam se zabavljala nije dijelio moje mišljenje. On je smatrao da sam mršava i seksi. I to mi se jako sviđalo. Nikad nisam imala momka i nadala sam se da će on biti prvi muškarac s kojim ću voditi ljubav.

Kad god bih spomenula da nikad dotad nisam imala momka, uvijek su me ljudi pitali zašto. Kao da je lako naći nekoga s kim ćeš se emotivno i fizički povezati. Nisam baš imala toliko divnih opcija niti sam odbijala da se skrasim. Najjednostavnije je reći da nisam upoznala nekoga sa kim bih željela da budem.

No, jednog dana sam preko mreže za online zabavljanje “OKCupid” pričala sa muškarcem za kojeg sam vjerovala da je slobodan. Predavao je u srednjoj školi koju je nekad i pohađao i to mi je bilo preslatko. Živjeli smo u različitim dijelovima Los Anđelesa i zbog toga sam ga viđala jednom sedmično. Bio je u neku ruku divan, ali nakon nekoliko izlazaka sam znala da naša veza neće potrajati. Neke stvari mi se kod njega jednostavno nisu sviđale. Nikad mi nije davao komplimente osim jednom kada mi je u mailu napisao da sam seksi. Nikad mi nije u lice rekao da sam lijepa ili da dobro izgledam.

No, moja situacija je bila ovakva: devet mjeseci sam se osjećala slabom, kardiolozi nisu mogli da mi pomognu i ja sam počela da vjerujem da je ovo početak kraja za mene. Ljudi koji imaju kongenitalnu srčanu bolest ponekad dođu do trenutka kada im medicina više ne može pomoći da odgode ono što je neizbježno i ja sam mislila da je došao taj čas i za mene, a nisam htjela da umrem nevina. I zato sam pomislila da bih mogla da spavam s tim muškarcem.

Na našem četvrtom i pretposljednjem sastanku on je došao u moj stan i skuvala sam nam večeru. Za predjelo sam napravila gvakamolu i rekla mu da mi kaže ako nedostaje neki začin. No, zapravo nisam htjela da on to kaže. Željela sam da pohvali kako je gvakamola ukusna i da je pojede. No, umjesto toga, on je dodao tonu soli. Pomislila sam: “Šta to radiš? Ja imam srčanu bolest!”

Nakon toga sam pripremala prokelj i nisam ga pitala za mišljenje zato što znam kako da ga spremim i uvijek budu odličan. No, on je ipak insistirao na tome da fali još začina iako sam stavila i so i biber i bijeli luk. On im je dodao i origana, i to ne samo na svoju porciju, nego na sav prokelj.

Večerali smo i sjeli na kauč gdje smo nakratko pomišljali na to da gledamo TV. No, oboje smo znali gdje to veče ide i zato smo otišli u moju spavaću sobu. Sjela sam na krevet i znate šta je tada bilo.

Bilo je lijepo. Otišao je u sedam sati ujutro da “vadi neke papire”.

Ma da. Srela sam ga sljedeće sedmice i tada mi je pokazao da ga ne zanimam kao osoba. Nakon toga smo se udaljili.

Dva mjeseca su prošla i bilo mi je jasno da sam i dalje bolesna i da lijekovi ne djeluju. Opet sam išla na operaciju i tada su doktori utvrdili šta se dešava. Pronašli su dosta veliku rupu između desne srčane komore i aorte koju su zatvorili metalnim diskom.

Zdravstveno stanje mi se za nekoliko semica popravilo, imala sam više energije, hodanje po ulici i penjanje uz stepenice me nije umaralo, čak sam dobila i nekoliko kilograma. Otada je prošla godina i opet se osjećam normalno i više ne mislim da mi smrt visi nad glavom.

Da li sam, s obzirom na sve to, uzrujana zbog toga što sam nevinost izgubila nabrzinu sa muškarcem koji mi nije mnogo značio u životu? Ne baš. Prošla sam kroz mnoge stvari koje nisu normalne. Ljudi vole da kažu da ne postoji nešto što je normalno, kao da bi se zbog neki ljudi trebali osjećati bolje. No, svi mi znamo pravu istinu. Nije normalno imati deset operacija na srcu prije 30. godine života. Nije normalno da se vaše zdravlje ubrzano pogoršava do te mjere da mislite da ćete umrijeti u 30. godini života. Nije normalno biti nevin sa 30 godina.

Vidjela sam priliku da se osjećam normalnijom i zgrabila je. I sada sam kao i svaka druga žena koja je vodila ljubav sa muškarcem.

Izvor: Lola magazin