Draga druga ženo,
Pišem ti ovo a nisam sigurna želim li da znaš kako se zapravo osjećam. Moj ponos se još uvijek klimavo drži za svoje mjesto, bori se lavovski. Nisam sigurna koji je povod da se moje riječi rasplinu na ovaj virtuelni papir ali nije ni bitno. Tinta će ostati a ja kao da sve više blijedim. Valjda zato pišem.
Pitam te sada kakav je osjećaj pisati s’ njim do zore, govoriti o zagrljajima? O nekim romantičnim stvarima?
Znam da znaš za mene. Znam da znaš da mu ja zorom gledam lice i liježem među plahte okupane njegovim mirisom. Svejedno, tebi to ništa ne znači ili? Svom snagom svoga bića pokušavam da shvatim tebe, ne njega već tebe. Ti si žena, tebe razumijem po osjećajima. Znam taj damar ludi kada zavoliš. Ali tako znam i da znaš kako boli ovo što mi radite. I nema među vama možda ništa, samo gomila slova i poneki slučajni susret. Ipak, od naleta misli redovno povraćam, ruke mi se svako malo tresu kada je telefon u njegovim rukama. Tiše dišem kada ga neko zove. Tako slušam ima li ljubavi u obraćanju. Ja bih znala ako čujem…
Jednom proradi inat pa sam odlučila da ti se osvetim. Držalo me pune tri minute ženske sujete i očaja. Ali znaš li šta me zaustavilo? Moja BOL. Da, upravo ona je bila barijera između tebe i mene. “Ne bih ti to mogla uraditi” rekoh i padoše mi ruke u krilo kao da se predajem. To što sam tako dobro naučila svoju muku, što savršeno prepoznajem suze tuge nikada ali nikada ne bih mogla biti uzrok tuđe boli. Da znam da ne spavaš, da ne smiješ da ga pitaš gdje će, da ne možeš da mu kažeš da je dosta jer te svaki komadić tijela boli od opravdanja koja izmišljaš za sve što uradi jer ga PROKLETO VOLIŠ. Nikad ali nikada ne želim da se jedna jedina suza pusti zbog toga što sam ja odlučila dirati mjesto gdje je neko već spustio ruke.
Ako čitate ovo a pismo nije za vas ne sudite mi jer da me znate ne biste povjerovali da ovo pišem ja. Savršeno stabilna žena uravnoteženih emocija, doziranih na kašiku. Ne biste znali, sve dok mu ne zazvoni telefon….
