Ženski glas se čuje daleko, pogotovu kada govore javno i kreiraju javno mnijenje kroz svoj rad. Među našim ženama su novinarke, urednice, producentice, PR menadžerice – sve one koje nastoje mijenjati društvo na bolje. A ove koje su u našoj superženskoj armiji to i uspijevaju.
Uvijek je zadovoljstvo predstaviti vam novu SUPER ŽENU, ali kada je ona profesionalno ponikla iz naše medijske kuće i “dogurala” veoma daleko, to je već posebna vrsta zadovoljstva.
“Dijete Kameleona”, koje je vas sada pozdravlja s TV ekrana kada prebacite na kanal DW-a je naša nova Super žena. Ona je sjajna Zorica Ilić, jedna od urednica njemačkog medijskog giganta koji emituje svoj program na 30 jezika – Deutsche Welle-a.
Opišite nam svoj put od Odsjeka za žurnalistiku na FF UNTZ-a do DW-a?
Prve novinarske korake sam napravila na Radio Kameleonu, gdje sam prošla sve stepenice – od spikera do urednika. U to vrijeme je na Kameleonu bila ekipa sjajnih ljudi – urednika, novinara, voditelja, tonaca,… Mislim da je Kameleon zaista bio mnogo više od radija, kao neka vrsta pokreta koji se nije mirio sa stanjem u kojem je bio cijeli grad, odnosno cijela zemlja u tom trenutku. Paralelno sa radom na radiju sam studirala novinarstvo. Znam da će zvučati subjektivno, ali mislim da smo mi bili sjajna generacija. Imali smo sreću da imamo neke od sjajnih profesora i da je odsjek bio tek otvoren, a samim time prilagođen novim trendovima. Kada pogledate danas gdje su neke od kolega iz generacije onda to potvrđuje ovo što govorim. Nakon što sam diplomirala upisala sam postdiplomski studij iz Upravljanja odnosa sa javnostima i nekako u isto vrijeme se preselila u Sarajevo gdje sam nakon rada na radiju, određeno vrijeme bila i novinar-reporter za politički magazin „Pošteno govoreći“ BHT1. Kratko nakon toga sam dobila poziv za angažman na Deutsche Welle-u gdje sam i danas. DW je, zahvaljujući činjenici, da nudi multimedijalne sadržaje na 30 jezika, prati trendove u suvremenom novinarstvu, bori se za slobodu govora i demokratske vrijednosti, bio i ostao posebno važan za moj profesionalni i lični napredak.
Novinarska branša je danas na jako niskim granama, kako na našim prostorima, tako i u svijetu. Ljudi sve manje vjeruju medijima. Šta je ono što Vas drži u novinarstvu tolike godine?
Prosto i jednostavno ljubav i vjera da svojim djelovanjem u novinarstvu ipak mogu nešto promijeniti ili pokrenuti u društvu. A kada nešto volite onda to volite u cjelosti, skupa sa pozitivnim i negativnim stranama. Ja sam svjesna nedostataka i problema sa kojima se novinarstvo suočava. Svjesna sam ograničenosti novinarstva, svjesna sam toga da smo i mi novinari sami često žrtve manipulacije, svjesna sam raznih zloupotreba profesije, grešaka i samih mainstream medija, ali postavlja se pitanje što dobijamo ako odustanemo od novinarstva. Dakle ljubav i strast prema profesiji su ono što me održalo i što mi je definitivno pomoglo i u trenucima kada bi drugi davno odustali da su se našli pod pritiscima i problemima sa kojima sam se ja suočavala, u pojedinim trenucima, tokom posljednjih 22 godine koliko se bavim novinarstvom.
Uporedite nam situaciju na medijskoj sceni kod nas i na Zapadu?
Mislim da je nezahvalno praviti poređenja posebice iz pozicije nekoga ko jest već određeno vrijeme na Zapadu. Razlike su brojne, vidljive i manje vidljive. Ono što smatram da je vrlo važno reći jest da kolege u BiH ni u kom slučaju ne bi smjele i ne bi trebale gledati na sebe kao na lošije. Ja sam tokom mog obrazovanja i rada u BiH srela brojne sjajne novinare i učila i naučila mnogo toga od njih, srela sam i one koji su zalutali u novinarstvo, ali sam iste takve srela i na Zapadu. Ne prihvatam mišljenje po kojem je na Zapadu sve nužno bolje. Naprotiv mislim da u BiH ima sjajnih novinara kojima treba odati poštovanje i koji, posebice na okolnosti, u kojima rade zaslužuju divljenje. Mediji na Zapadu prevashodno djeluju u uređenim društvima, u jasno reguliranim pravnim okvirima koji se ovdje poštuju, raspolažu naravno i znatno većim financijskim sredstvima i samim time su u daleko povoljnijoj poziciji nego mediji u BiH. Ono što, bez obzira na neka aktualna dešavanja u nekim zemljama EU, ipak moramo reći jest da novinari ovdje uživaju veću sigurnost.
Otišli ste iz BiH. Kakav je Vaš stav o odlasku iz domovine i šta biste poručili onima koji odlaze iz BiH, prevashodno mladim ljudima?
Jako mi je teško govoriti o tome, opet s obzirom na poziciju, jer ne bih htjela da mi neko prigovara da govorim iz udobnosti Zapada ili da mi kaže da su moje mišljenje i postupci proturječni jer sam jednog dana i ja sama odlučila da odem i što je još važnije da ostanem na tom Zapadu. Mislim da niko nema pravo reći mladim ljudima u BiH da ne probaju negdje drugo za sebe ostvariti bolji život. Naprotiv mislim da je zadatak i obaveza, na koncu i odgovornost prema samom sebi svakog mladog čovjeka da učini sve što je u njegovoj moći da poboljša svoj život. No ljuta sam kada čitam razne tekstove iz BiH u kojima se veliča, propagira, podstiče i odlazak nudi kao jedino rješenje po prinicipu “tamo je sve bolje nego ovdje” ili “dovoljno je samo da odete”. Rekla bih svim: Razumijem, s obzirom na okolnosti u BiH, zašto u odlasku vidite spas, ali vas molim i smatram to beskrajno važnim da se oslobodite iluzija, da se naoružate znanjem. Rekla bih također da se naoružaju strpljenjem i da ni u kom slučaju ne zaborave odakle su jer će upravo to biti ono što ih najčešće određuje i njih i njihovu poziciju u nekoj novoj zemlji.
Šta smatrate svojim najvećim ličnim uspjehom?
To što sam, unatoč snažnom vjetru u prsa, ipak postigla ono što mi je bilo najvažnije.
Koliko se Vaš život danas razlikuje od onoga o čemu ste maštali kao djevojčica?
Znatno (smijeh), ali to je valjda najnormalnije. Niko ne ostvari sve ono o čemu je sanjao kao djevojčica, ali je važno kako se sa tim nosimo i koliko smo u stanju da objektivno sagledamo što smo mogli ostvariti od onoga što smo željeli, ali nismo uspjeli zbog vlastite greške ili grešaka, a što zaista objektivno nismo mogli napraviti ma koliko da smo se trudili. Zrelost nam pomaže da shvatimo i prihvatimo da nije uvijek neophodno ostvariti sve želje da bismo prihvatili sebe i bili zadovoljni sa onim što smo postigli i živimo sa onim što nismo.
„Uspješna žena“ je jedan jako kompleksan termin i različiti ljudi ga različito definišu. Koja je Vaša definicija uspješne žene?
Da, pitanje je što ko smatra uspjehom. Uspjeh je, po mom mišljenju, rezultat posvećenosti, rezultat predanosti nečemu što radimo sa strašću i ljubavlju. Kada na takav način postavimo stvari onda možemo govoriti o uspjehu. Stoga je uspješna žena ona koja je zadovoljna onim što radi, koja zna zašto nešto radi i koja na kraju dana zna da je ostvarila svoj maksimum. Ne smatram da je uspjeh trčanje za boljom pozicijom, većom slavom, utjecajem, moći, novcem. Također ne možemo sve biti Angela Merkel, Meryl Streep ili Christian Amanpour, ali možemo, u onim okvirima u kojima djelujemo, dati svoj maksimum i to je već uspjeh. Postoje milioni žena koje svaki dan ostvaruju prava čuda da bi postigle i najobičnije stvari koje se nama na Zapadu podrazumijevaju. Također, kada govorimo o uspjehu, mislim da je za njegovo definiranje vrlo važno uzeti u obzir početnu poziciju i okolnosti u kojima je nešto ostvareno.
Šta uradite kada se nađete u situaciji „ne mogu više“, šta Vas motiviše da nastavite dalje?
Ja jako volim život. Smatram ga jako dragocjenim i većim od svih problema. Čuveni austrijski psihijatar, Viktor Frankl, koji je preživio strahote Aušvica, je rekao da “onaj ko zna zašto može se nositi sa gotovo svakim kako”. Jednostavno znam zašto sam tu i znam zbog čega hoću dalje čak i onda kada se navuku tamni oblaci i kada poželim da pobjegnem od svega i završim u nekom samostanu na Nepalu u šutnji i meditaciji (smijeh).
Da imate moć na jedan dan, kako biste to iskoristili?
Ukinula bih nejednakost u svijetu, učinila da siromaštvo ne postoji i pomogla da sva, ali baš sva djeca ovog svijeta imaju jednake šanse na obrazovanje. Iako ovo zvuči iluzorno mislim da ne smijemo odustati od borbe protiv ogromne nejednakosti u preraspodjeli dobara i borbe protiv siromaštva. Zastrašuje me i brine sve veći razdor između bogatih i siromašnih koji je prisutan i u bogatim industrijskim zemljama.
