Svi oni „momci iz snova“ koji s zapravo bili „olupina heroja“. Svi nevjerovatni preobražaji ličnosti. Sitni prevaranti. Prodavači laži. Džeparoši. Priglupe kabadahije puberteta. Poneki primitivac i glupan.
Piše: Silma Šabanija
Priznajte, sve smo ih imale. Propale ljubavi, baš kao i osušeno cvijeće stoji samo da bi nas podsjećalo ko smo bili prije, a ko smo sada. Sav taj spoljašnji sjaj koji je bio lažan, a nismo ga vidjele od roze boje godina. Velike količine neiskustva. Naivnosti i želje da sve to bude suha, šljokičasta istina. Iz tih šljokica se, zapravo, širio miris vonja.
Nekoliko pokušaja ljubavi. Pokušaja obilježavanja teritorije na nekoj drugoj osobi. A zapravo je bila jedna obična vjetrometina.
Čast svim živim izuzetcima, a i onima koji svoj plamen srca ne gase kada jedna ruka zauvijek pusti baklju. Čast svim onim koji jedni drugima pišu vremenske bore po licu, baš kao što su pisali i ljubavna pisma. Broje sijede vlasi u kosi, i podsjećaju koliko još živih prijatelja imaju.
Danas, kad ljubav kupujemo u granulama kod omiljenog apotekara, djecu dobijamo jer nam se omaklo, a brakovi nam traju koliko nekad svadbe, mi se i dalje usuđujemo diskutovati o Ljubavi.
Ljubav nije zlobna, nadmena, ispitivačka, plačna, glupava, lukava, namrgođena, nemilosrdna, napadna. Ne zaviruje pogled u tuđi novčanik, imovinski i zeleni karton. Ne pita za fensi kockastu putovnicu. Ne mjeri zlatni lanac oko vrata. Nema bar kodove za provjeru odjeće. Ne pita tetku za savjete, ni domara za popravku srca.
Preplašena je, ali stvarna. Često drhtavih ruku, ali i dalje željna zagrljaja. Prepoznaje tvoje lice, svjetlo i sveto. Ima muda. Od nje postaješ bolja verzija sebe. Oči ti sijaju i trčiš za životom kao za jutranjim snom. Štiti od uvreda. I može da čeka onu drugu ruku. Drugi zagrljaj.
Jednom će nestati, jer ne traje vječno, budite spremni na to. Bezbolno i neumito će se izvuči iz vas kao što otiče sam život. Nemojte se preplašiti, ili ne daj Bože odustati od nje, niste joj dohakali. Ne budite u sebi ove gore navedene osobine neLjubavi. Nastavite da držite ruku u ruci, podignite je do usana i otvorenih očiju odsanjajte život koji ste imali. Možda nećete imati kome da se pričinjavate, u tramvaju, na ulici ali imat ćete puno srce do vrha. Nekoliko poderotina na duši, ali i sitne poljupce zakrpljenja.
Zato sljedeći put kada vam cijeli svijet bude trubio na uši da ljubav nije vrijedna modrica na srcu, zapitajte se u čijim snovima ste bili do sada. U čijim javama. Ljubite li ruke, mirišete li uzdahe i zašto, zaboga, tako malo.
Zašto imate alarm za ljubav.
Shvatam svu likvidnost svijeta, ali zašto plaćate da vas neko voli.
S poštovanjem…
