One su hrabre, postavljaju standarde, idu prve, ispred svih, slijede svoje snove i rade mnogo toga bolje od drugih – zato su SUPER ŽENE!
Naša nova članica ovog sjajnog tima koji broji nekoliko stotina uspješnih žena je prva doktorantica u Bosni i Hercegovini u oblasti poremećaja u ponašanju. Voli da bude prva, ispred drugih, pa je dodiplomski studij, koji je upisala sa prvom generacijom na odsjeku Poremećaji u ponašanju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Univerziteta u Tuzli dobila zlatnu plaketu kao najbolji student generacije. Ona je socijalna pedagoginja, docentica Lejla Kuralić Čišić.
Nekadašnja najbolja studentica ovog odsjeka, danas je profesorica na svom matičnom fakultetu i učestvuje u obrazovanju nekih novih zlatnih studenata, koji za nju imaju samo riječi hvale.
“Svi moji studenti imaju mogućnost pokazati se u svom punom kapacitetu, ukoliko to žele. Dajem im tu priliku. Uvijek im kažem da griješe samo oni koji šute, i da mi je važno da se uključe u rad“, objašnava docentica, kako joj to zapravo polazi za rukom.
Predanost radu, skromnost, a pri tome svjesnost svojih uspjeha su karakteristike velikih stučnjaka i velikih ljudi. Kroz razgovor s ovom izvandrednom mladom damom smo ih uočavali u svakoj izgovorenoj riječi. 
Birali ste profesiju koja podrazumijeva rad sa veoma osjetljivim grupama. Pretpostavljamo da sve ljudske priče koje čujete kroz svoj rad, mogu biti psihički teške za Vas. Zašto ste se odlučili baš za takvu profesiju?
Rad sa osobama koje imaju poremećaje u ponašanju, odnosno podučavanje studenata metodama rada sa takvim kategorimama osoba posebno me privuklo, jer je to poziv prije svega human, vodi blagostanju i dobrobiti mladih naraštaja, a uz to dovodi do markiranja i rješavanja brojnih psihosocijalnih problema u koje zapadaju djeca, mladi i njihovi roditelji. Indirektno dolazi i do rješenja nebrojenih socijalnih problema zajednice u kojoj egzistiramo. Posao univerzitetskog profesora pruža mi izuzetan osjećaj zadovoljstva jer pored podučavanja, s mladima mogu da učim svaki dan nešto novo, te tako tražim nove modele učenja i poučavanja.
Ova profesija me privukla iz još jednog razloga, a to je da se radilo o nečemu sasvim novom na našim prostorima. Bila sam prva generacija studenata koji su uspisali odsjek: Poremećaji u ponašanju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Prva sam i doktorirala na području Bosne i Hercegovine u ovoj oblasti na Univerzitetu u Tuzli. Do tada, moje kolege su znanja sticali na Univerzitetima susjednih zemalja.
Generalno, mislim da su pomažuće struke itekako teške za rad i da postoji prijetnja od profesionalnog sagorijevanja. Ali volim da pomažem drugima, a uz dobre mentore i supervizore uspjeh je zagarantovan. Najvažnije je, da moj pravac u profesionalnoj karijeri meni donosi veliko zadovoljstvo, jer volim rad s mladima i generalno predavački i naučno istraživački rad, proučavanje, detekciju, prevenciju, tretman i posttretman ponašajnih i emocionalnih problema.
Vaši studenti imaju samo lijepe riječi za spojiti s Vašim imenom. Šta mislite, čime ste to zaslužili? Imate li neki trik ili je to nešto što je došlo samo po sebi?
Ono što je meni važno jeste kvalitet, ne kvantitet. Od frontalnog rada ne može se mnogo naučit, samo nekih 10%. Zbog toga, ja ga i ne praktikujem. Nastojim interaktivnim metodama prenijeti znanje. Svi moji studenti imaju mogućnost pokazati se u svom punom kapacitetu, ukoliko to žele. Dajem im tu priliku. Uvijek im kažem da griješe samo oni koji šute, i da mi je važno da se uključe u rad. Primjetno je da oni imaju nevjerovatan strah od mišljenja drugih i ne smiju da iznesu svoj stav. Ono što ja preferiram i kroz rad nastojim postići jeste da ih naučim kritičkom mišljenju i da ne dozvole da neko drugi misli njihovom glavom. Imate i one koji su jako flegmatični, ali oni su u manjini.
Ljudi koji rade u obrazovanju kažu da svakodnevno uče od svojih učenika/studenata. Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili od svojih studenata?
Da uvijek tražim više, jer ko ne traži neće ni dobit.
Ispričajte nam neku anegdotu s predavanja?
Sjećam se bilo je to prije par godina dok sam još viši asistent bila. Svi smo dobili obavještenje da kruži inspekcija na Univerzitetu i da se provjerava redovito održavanje nastave. I ja onako mlada, držim nastavu, sjećam se bio je početak školske godine, kad ulaze dva gospodina od 50 godina, a ja odmah: „Dobar dan, dobro došli i izvadim svu dokumentaciju, spiskove, radni materijal i počnem da objašnjavam kako je sve tu i u najboljem mogućem redu, a njih dvojica meni, ali profesorice mi smo samo došli na vježbe“… To su ustvari bili studenti moji. To je onako bilo baš pola za smijanja pola blam, ali eto 🙂
Imali smo nedavno i na nastavnom predmetu „Socijalno uključivanje“ jednu sličnu situaciju kad kolega iz Ministrarstva, na moju molbu zbog saradnje s praksom, prezentuje oblike podrške socijalnog uključivaja koje nude i kaže: Osobama iz ruralnih sredina što češće nastojimo dati spoticaje (umjesto podsticaje)…, a studenti u smijeh. Ima toga još, jako zanimljivog, ali nije baš za medije… (smijeh)
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom?
Mojim najvećih uspjehom smatram to što sam majka i što efektivno upravljam svojim vremenom, što je jedna je od najvažnijih vještina uspješne poslovne žene. Iako ne postoji jedan pravi način, važno je pronaći svoj sistem organizacije i odgovorno ga se pridržavati. Mislim da mogu reći da sam napravila uspješan spoj porodičnog i poslovnog života.
Koliko Vas je promijenilo majčinstvo?
Mnogo. Onog trenutka kad postanete mama, sve dobija druge dimenzije i novi poredak. Imam više strpljenja i puna sam ljubavi. Sve druge ljubavi funkcionišu nekako na način „koliko daš-toliko i dobiješ“. Imati osobu u svom životu koju ću voljeti cijeli život bez obzira što se dogodilo, daje novu energiju.
Super žene imaju i super moći. Koja je Vaša?
Imam ih više (smije). Ono što bih izdvojila je empatija i nevjerovatna sposobnost da osjetim ljude i vidim ih „iznutra“. Možete biti najdisciplinovaniji, najsjajniji, pa čak i najbogatiji na svijetu, ali ako vas nije briga za druge ljude, onda suštinski niste ništa drugo nego sociopate.
Koliko se razlikuje Vaš život sada od onoga o čemu ste maštali kao djevojčica?
Mnogo… od djetinjstva pa do samog kraja gimnazijskih dana maštala sam da ću da radim u sudu i budem sudija. Nekako mi se to sviđalo da malo pričam, ne raspravljam se sa prostacima i jednostavno da moja bude zadnja, bez mnogo polemike. Ali me sudbina odnijela na drugu stranu i nisam se pokajala. Sad vidim da je ovo, ustvari, prava profesija za mene i da me dinamičnost moje trenutne profesije fascinira.
Koja je to najvažnija lekcija kojoj ćete naučiti svoju kćerku i svojski se potruditi da je usvoji za cijeli život?
Da vjeruje u sebe i svoj unutrašnji glas, jer on nikad ne laže. Na kraju, nije važno šta drugi misle o tebi, ali ono što ti misliš o sebi itekako je važno. Treba dosta vremena da se izgradi istinska vjera u sebe, ali bez toga je nemoguće uspjeti u bilo kojem aspektu posla i života.
