Apatija. Jer te nije briga za druge. Ne suosjećaš, ne želiš da razmišljaš o uzrocima i posljedicama, o onome što se krije iza ili ispod. Ne želiš ni da drugi znaju šta ti kriješ. Jer emocije više nisu in.
Koga zabrinjava što će ljude u budućnosti navodno zamijeniti roboti i mašine kao radnu snagu? I zašto, kad smo već svi to postali? Koga je briga, kad svejedno sve radiš mehanički? Koga je briga, kad samo izgledaš kao čovjek, a svojim postupcima pokazuješ da si ti odavno prestao biti? Kad si i zbog čega ubio dijete u sebi? Ono dijete koje je pokazivalo stotine emocija u jednom danu, koje je plakalo u prepunom tržnom centru, koje se smijalo i vrištalo u gradskom prevozu, koje je grlilo ljude samo kad mu se nasmiješe, davalo im svoje igračke kad vidi da su tužni, dosađivalo svima oko sebe sa bezbroj pitanja i podpitanja…
Šta te je natjeralo da iz šarenila tog svijeta zakoračiš u sivilo prekrivajući plaštom sve ono što te nekada činilo sretnim? A glumiš i praviš se da je sve u redu, da ti ništa ne smeta, da te ne dotiče dok istovremeno želiš da te neko pročita i bez riječi. Prava je sreća imati takve osobe uz sebe. Sreća je imati nekoga s kim možeš biti i dijete i odrastao čovjek, nekoga ko neće dopustiti da se upotpunosti otuđiš i postaneš čovjek koji samo diše, čije srce samo kuca a ne osjeća.
Brzo zaboraviš gdje si bio nekada, gdje su bili ljudi prije nas, šta su imali a pogotovo šta nisu. Nečije prisustvo uzimaš zdravo za gotovo. Ljubav i pažnju odbacuješ zarad prolaznih stvari koje pružaju samo privremenu satisfakciju. Žudiš za materijalnim dok ti ono mnogo važnije izmiče iz ruku. A ti i dalje miješaš crnu i bijelu, dugine boje ti nemaju smisla. Možda, samo ponekad, kad padne noć i konačno si sam i svoj, padne plašt. Izvlačiš jednu po jednu boju iz prošlosti. Mrak je i niko ih ne vidi osim tebe. I pitaš se, kao ja sad, ko je prvi pokrenuo taj trend. Ko se prvi uplašio najprirodnijih stvari svojstvenih čovjeku i pobjegao od ljudskosti s kartom u jednom pravcu?
Nema odgovora. Možda nije ni važno ko je započeo. Možda je važnije da se zapitaš kako si se ti našao zapetljan u toj mreži. Ne kalkuliši! Ne računaj isplati li se biti dobar. Bar od tog ne pravi računice. Ostavi nešto bez brojčane vrijednosti. Pusti neka nešto hrani i dušu, ne samo ego ili novčanik. I pokušaj malo češće vratiti boje u svoj život. Filmovi u boji, a stvarnost nam crno bijela.
Vidiš, stiže proljeće. Priroda ne želi maske, lažne osmijehe, skrivanje pogleda ispod tamnih naočala, usputne pozdrave radi reda, dogovore za kafe koji se nikada ne ispune… Podijeli s njom ono što čuvaš, ono što si bio nekad. Prepoznaj u ljudima ono što ne žele da ispolje i pruži ono što im je potrebno. Prepoznaj njihovu želju za dugim razgovorom o svemu što se mjesecima pa i godinama taložilo na njihovoj duši. Pokaži da razumiješ jer si isti, od krvi i mesa i od vjere, nade, emocija. Empatija. Jer možemo. Jer trebamo
Autorica: Belma Kasumović (hocu.ba)
