Vjerovatno nijednoj majci nije lako kada joj doktor saopšti da ispod njenog srca, tamo gdje nastaje malo biće – nešto nije kako treba. Vjerovatno svakoj majci koja se suoči s tim kroz glavu prolazi bujica misli i u svakom trenutku se kotrlja bezbroj emocija.
Piše: Belma Krajišnik
Ali, zar to mora biti strašno? Zar odrastanje tog malog biće mora biti obavijeno nesigurnošću, čudnim pogledima i, ponekad, riječima sažaljenja? Ne, vjerujte da ne mora.
Prije već više od decenije je na svijet došlo jedno posebno biće. Ne volim reći „s posebnim potrebama“, jer svi mi imamo potrebe. Iste. Neko u većoj, neko u manjoj količini. Svi imamo glavu, dva bubrega, mozak, guzicu, svi volimo, smijemo se, trebamo ljubav, pažnju, imamo glad, žeđ, svi se zaljubljujemo, plačemo .. Svi dišemo, živimo, trudimo se, patimo, borimo se sa svakodnevnicom.
Ali, oni su posebni jer najposebnije vole. Oh, koliko vole.
Moj Amer je prije 12 godina došao na svijet i okarakterisan je upravo kao takav. Rođen je s potrebom da ga se voli više nego ikog drugog. S 21. hromosomom.
Sjećam se jednog od mojih prvih susreta s njim. Tata je parkirao auto ispod kuće Amerovih roditelja i nakon nekoliko trenutaka, na balkonu se pojavila preslatka glavica, neodoljivi, znatiželjni pogled i najširi osmijeh, a kroz cijelu mahalu se pročuo uzvik: Rođooooooo! Brže-bolje je obukao patike i krenuo trčati niz stepenice, pa niz mahalu, mom tati u zagrljaj.
Na trenutak kao da je stalo vrijeme. Sve nas je grlio i ljubio i umiljato naslanjao rumeni obraz na naše obraze, ubrizgavajući nam svaki atom svoje neizmjerne ljubavi.
Znate šta? Amer svojim dolaskom na svijet nije umanjio kvalitet života. On je unio radost, unio je veselje, ljubav, osnažio je svakog ko mu je prišao. Poboljšao nas je i dotakao srca svima oko sebe. Dao je posebnu čar životu i ljubav koja se riječima ne može opisati.
Poklonio nam je najveće osmijehe i više smijeha nego što smo ikada mogli zamisliti.
Otvorio nam je oči za pravu, čistu ljubav.
Zbog tako čiste ljubav, zbog najslađih okica, osmijeha i najumiljatijih zagrljaja ne dozvolite da iko u njih upire prstom.
Njihovom osmijehu uzvratite još širim, jače ih grlite, pomozite im kada vidite da im je to potrebno, dozvolite im da vam ubrizgaju energiju koju nose u svojim bićima.
Posvetimo im se svom snagom, prihvatimo ih, pružimo im ruku podrške, budimo dobri prema njima. Proširimo vidike, pustimo ih u zagrljaj i ne upirimo, nego ih svaki dan podupirimo.
Kada vidite bilo koje dijete u vašoj blizini, osmijehnite mu se i učinite mu dan boljim.
Vjerujte, biće vam uzvraćeno mnogo jačom snagom.
Ja znam da u svom životu imam najslađu ljubav koju sam ikada mogla i zamisliti.
Mog Amera. Mog suncokreta.
