Završih nekako svoje putovanje od sna do jave. Čini mi se, trajalo je cijelu vječnost. Probudila sam se umornijom, nego što sam to bila prije odlaska na spavanje.
Piše: Amra Deliomerović
U kući je bilo hladno. Vatra u kaminu se ugasila. Na kuhinjskom stolu stojala je poluispijena čaša crnog vina, jedan tanjir sa netaknutom hranom i dvije bočice Apaurina. Jedna je bila skroz prazna, a druga tek otvorena. Koja li je ovo po redu? Svojim pacijentima propovijedam o zdravom načinu života, o dubokom disanju, šetnji, jedinom univerzalnom lijeku – smijehu, a šta ja radim? Tako sam razmišljala dok sam odlazila do toaleta, u nadi da će me ledena voda oporaviti. Moje tijelo se treslo od hladnoće. Stojala sam ispred velikog ogledala. U ogledalu nisam vidjela onu osobu, koju sam viđala prethodnih dvadesetosam godina. Mršava sam. Oči su propale. Nema viš onog nekadašnjeg sjaja. Podočnjaci su ogromni. Nego, hvala Bogu, pa ima kozmetika da malo sakrije sve to. Vidim vlastite ključne kosti. Skoro pa će probiti kožu. Koža je još uvijek nježna. Butine sijeku jasno vidljive modroplave vene. Moje tijelo je postalo igralište za trnce. Ulazim u tuš kabinu. Ledena kapljice padaju na moje tijelo. Usne su plave. Ne posustajem. Hladnoća boli, ali isto tako i godi. Volim li sebi nanositi bol? Da li mi je drago patiti svoje vlastito tijelo? Sama sebe uništavam. Osjećala bih se krivom kad bi sebi priuštila toplu kupku. Udovoljila bih sebi, a nisam to zaslužila ili ja samo mislim da to nisam dovoljno zaslužila.
Zvoni telefon.
-Idi više u vražiju mater!
Derem se glasno iz tuš kabine. Sav moj prividan mir se gasi. Javlja se još veća količina nemira i želja da posegnem za pilulama. Umotavam se u veliki bijeli peškir. Stopala se suočavaju sa ledenim pločicama. Trčim prema dnevnom boravku.
– Mooolim?
-Dobro jutro, doktorice. Ovdje Ibrahim. Da li bih mogao da zakažem pregled?
– Gospodine, ja ne radim već par mjeseci. Ne znam kako ste došli uopšte do mog privatnog broja.
-Znam da ne radite, ali… Ja bih Vas molio… Očajnički trebam pomoć.
-Vjerujem. Ibrahime, imate tako mnogo vrsnih doktora u Sarajevu.
-Znam, no, ipak, sam izabrao Vas.
-Ne, ne mogu. Žao mi je. Ne radim.
-Molim Vas, doktorice Ines.
Šta da napravim, majko Božja? Neću da se bavim ovim više. Ne želim.
-Zenička, dvanaest. Vidimo se u petnaest sati. Prijatno.
Spustila sam slušalicu. Počela sam se trest. Posegnula sam za Apaurinom. Bočica je pala. Tabelete su se rasule po podu. Počela sam histerično plakati. Sjela sam na pod. Naslonila sam leđa na fotelju. Obgrlih koljena. Ridala sam. Gdje sam pogriješila? Kako nisam umjela? Kako?!
Pogledala sam na sat. Kazaljka, očito, zaglavila na jedinici. Odložila sam vatru. Gurnula suđe u mašinu. Otvorila sam balkonska vrata. Pahulje se zapetljaše u mrežu mojih trepuša. Godio je hladan zrak. Skuhala sam čaj. Organizam mi je odbacivao sve. Čuh zvono. Rano je za Ibrahima, pomislih.
-Mila Ines… Već sam se zabrinula… Nisam te vidjela već par dana.
–Dobar dan. Ma ne brinite. Dobro sam. Nego, uzela sam malu pauzu, pa odmaram. Kako ste vi?
-Eh… Mehmed je nešto slab, pa sam mislila…
-Sad ću ja dole. Ne vjerujem da je nešto strašno. Ništa Vi ne brinite.
Voljela sam te drage ljude. Stanujem u njihovoj kući otkako sam doselila u Sarajevo. Brinuli su o meni kao o vlastitom djetetu. Svakom mom položenom ispitu su se radovali. Imala sam s kim podijeliti sreću.
-Dobar dan. Čika Medmede, pa ‘đe gori?
-Draga Ines, nek’ mi je Bog na pomoći… i ti.
Počeo se smijati. Taj čovjek je bio vazda pun života. Oboje imaju sedamdeset godina. Nisu mogli imati djece, ali sreću su pronalazili jedno u drugome, u svim stvarima koje su ih okruživale. Toplina mi je uvijek natapala dušu dok sam bila u njihovoj blizini.
-Pritisak Vam je dobar. Ne vidim nikakve promjene. Uzet ćete ove tablete. Pa ćemo vidjeti šta će se dešavati. Majka, skuhajte mu supicu i nek’ jede laganu hranu. Čika Mehmede, nema cigareta, da znate.
-Ne možeš mi, sine, to, vallahi, uzet. Da sutra umrem, ne odričem se onog što mi je ćeif.
Gledala sam ga s divljenjem. On je svemu tako predan. A ja nisam predana stvarima u koje sam uložila sve što imam. Sve olako napuštam.
-Hoćeš kafu popit s nama. Podne je. Napolju studen, ni'đe, vallahi, nećeš.
-Rado, ali imam nekog posla. Navratit ću da pogledam čika Muhameda večeras.
***
Kapija se polako počela otvarati. Snijeg je neprestano padao. Ulična rasvjeta se već počela paliti. Začula sam kucanje. Moj očekivani stranac je stigao, očito. Tačan je. Volim tačne ljude. Tačnost, za mene, predstavlja znak poštovanja.
-Ibrahim.
Reče pružajući lijepu mušku šaku.
-Ines, drago mi je. Uđite. Jeste li za čaj?
-Može. Godio bi mi. Strašno je hladno.
Nisam se osjećala neprijatno bez obzira što nisam bila u ordinaciji. Gledala sam na Ibrahima kao i na svakog drugog pacijenta.
-Jeste li za cigaretu, doktorice?
-Ne, hvala. Ali možete zapaliti ovdje. Nisam protivnik.
Gledala sam ga dok je pripaljivao. Imao je oko tridesetpet godina. Crna kosa je bila prošarana sa par bijelih dlačica. Brada je bila gusta. Iz njegove urednosti, probijala je neka neurednost. Nosio je sivi džemper i teksas farmerke. Mirisao je na kestenje. Ne volim ih jesti, ali volim miris kestena. Vraća me u djetinjstvo. Miris je najbolji teleporter, majke mi.
Smjestila sam se u svoju fotelju.
-Slušam Vas, Ibrahime.
Nastao je muk. Spusti je cigaretu i naslonio se. Gledao me pravo u oči.
-Nekad čovjek odustaje od onog u čemu je najbolji, bojeći se da će u određenom vremenu to prestati biti. To dovodi do razočarenja. Svi ljudi teže da budu savršeni. Glupani, treba biti samo dovoljno dobar, ma kako taj pojam ko prihvaćao. Jednom sam pročitao negdje da za ribu rijeka predstavlja život. Vi znate da riba uvijek pliva, da nikad ne staje. Ako bi stala njen život bi bespomoćno tekao pored nje. Zašto ljudi ne zamisle i svoj život kao rijeku? Zašto većina ljudi samo stoji po strani i gleda kako rijeka teče, umjesto da se bace u istu i da se bore, jer to umiju, mogu.
-To Vas muči? Muči Vas Vaša okolina? Ne vidite da priipadate tamo gdje živite?
-Ne. Ja sam sretan. Šta je s Vama?
-Šta je sa mnom?
Sasvim mirno sam podnijela pitanje. Ali prvi put me je neko upitao nešto slično.
-Ines, ja nisam tvoj pacijent. Razmisli o svemu šta radiš. Postani svjesna onoga što zapravo jesi. Ti vrijediš. Postani svjesna sebe. Ne boj se neuspijeha. Jebeš mu mater, Ines. Ne daj da svo tvoje znanje propada zbog straha.
Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama, moja Ines, drugačijim pokretima i navikama, jer još ti je soba topla; prijatan raspored i rijetki predmeti.
Nisam se dala. Nikad!
