Svako dobro Bosno i Hercegovino! Svako dobro lijepa domovino, a loša državo… Neka ti je sretan još jedan ‘tvoj dan’ preplavljen nemjerljivim izlivima ljubavi klasičnih Bošnjaka. Danas ljubav, sutra ko zna šta!
Piše: Azra Delmanović
Svjesna si ti toga, lijepa domovino, da slavlje ovdje znači prkošenje neprijatelju kojem i za ‘tvoje’ dane treba izbijati oči pričom oko ovog našeg i onog njihovog. Da, preplavit će naš klasični Bošnjo drušvene mreže žutom i plavom bojom, pisat’ će o tvojoj ljepoti i kako si vijekovima prkosna i ponosna. Dičit će se planinama, rijekama, jezerima… Dičit će se hranom, gostoprimstvom i ljudima. Poželjet’ će da te pokaže svima tražeći razne načine. Možda će vozati auto omotano tvojom zastavom, možda će nositi dres reprezentacije ili će bacati petarde…
Bošnjo naš, neiskvarena dobričina. Vjerovatno će ga radost i ponos natjerati da popije koju, za svoju dušu,a za tvoj opstanak. Znaš kako je kod nas, samo nek’ se zalije! Merak je čudo, a meraka nikad dosta. Neće, lijepa domovino, tvoj Bošnjo popit’ samo jednu… Ponese čovjeka sva ta euforija pa popije i koju više. A svako više donese nešto. Na svaku novu uočiš nešto što prije nisi. Tako naš Bošnjo na trećoj primijeti da pije sa Milanom, pa mu zasmeta. Ošamari ga činjenica da je Milan možda njihov, a ne naš niti tvoj, domovino. A to pijanom Bošnji smeta. Smeta mu do te mjere da će svojim, sad već, neposlušnim jezikom uspjeti spomenuti i one bolne niti, niti iz prošlosti, znaš već na šta mislim. Znam ja, a znaju i mnogi drugi da tebi Milan ne smeta. Znamo mi da nas sve grliš podjednako.
NIKAD SE OVDJE NIJE BOLJE ŽIVJELO
Možda treba vremena, al’ naša dobričina ipak (nakon još koje obloge za dušu) pređe preko ratnih tema i nastavi Te slaviti obješen oko vrata (Milanu). Tad’ već na red dolaze dubokoumnije teme. Političari su krivi za sve (jesu), al’ na kraju na uho se, uz zdravicu, šapne da se ovdje nikad nije bolje živjelo. Spomenut’ će tada dva prijatelja političku i religijsku slobodu. Spomenut’ će obrazovne i kulturne institucije, pravosuđe i policiju. Prokomentarisat’ će da može i bolje, al’ zaključit’ će da je bolje nego što je bilo. I to im je (u tom trenutku) dovoljno.
GORE NE MOŽE, AL’ BOLJE NISMO NI ZASLUŽILI
Danas je četvrtak, Dan nezavisnosti i danas ni Bošnjo, ni Milan, a ni mi nemamo problema. Kakva nezaposlenost? Ma kakvi mito i korupcija? Pa mi ovdje ‘počastimo’ doktore da ne čekamo predugo svoj red. Mi ovdje namignemo i rukujemo se s policajcima kad’ nepropisno vozimo. Naše škole i fakulteti nemaju potrebnu opremu, jer novac ulažemo u imovinu troglavog čudovišta na vrhu. I u vjerske objekte jer bitno je da se imamo gdje moliti da nam sreća, znanje i posao padnu s neba.
Divna domovino, a loša državo…Uprkos svemu ovome, spremni smo mi ovog jednog dana u godini stavit ruku na lijevu stranu i nadat’ se boljem. Spremni smo te veličat i branit’ od drugih. Znaš kako, svako svoje…Al’ šta ćemo kad’ prođe pretvaranje? Na koga da se ljutimo što nam prijatelji odlaze? Kako da gledamo diplome koje služe kao podsjetnik da si neko, a nemaš to gdje da pokažeš? Kako da zanemarimo svu bolesnu djecu za čije liječenje se skuplja preko društvenih mreža? Kako da zanemarimo lomljenje smrznutih prstiju boraca koji protestuju? A gdje su uz to gladni, nezaposleni, siromašni, bolesni? Kako progutati još jednu gorku knedlu i obilježiti tvoj dan?
Divna domovino, a loša državo…Danas te svi veličaju, slave i vole. . Žuta i plava, kad’ se pomiješaju, danas daju ljubav. I ta ljubav je iskrena. Bar danas. Nastavi bit prkosna i ponosna, domovino. I ne, nemoj se ljutit’ što mnogi odlaze… Nije do tebe. Tebi svako dobro, Bosno i Hercegovino, tebe slavimo, a negdje drugo se selimo.
