”Ne boj se,” rekao je, ”Nemaš čega.”
“Kaži mi iskreno, kada bi me jednog dana zgrabio i stopala mi dugo milovao i ljubio, ne bih li poslije toga živjela u strahu da te ne izgubim, bojeći se bezrazložno bliskosti koju priželjkujem svakim djelićem moga tijela? Ne bi li mi oči, nakon toga, napunio rijekama i nabujalim potocima koji bi se nijemo spuštali niz moje lice sve dok tvoji prsti opet ne osjete toplinu moje kože i nijemo ih počnu spuštati niz žilu kucavicu na vratu, niz moja leđa? Ne bi li me zaboravio u nekom kutu sobe gdje bi sćućurena sjedila, gledajući u nebo i čekajući da se vratiš? Ne bi li me boljela svaka, bilo koja iskazana riječ, ma kakva ona bila, a radovala me samo jedna – ”Želim te!” Ona koju izgovoriš kroz zube, od ljutnje što me baš nikako ne možeš pripitomiti i suzbiti u meni taj strah koji nas oboje gazi toliko žestoko u trenutku kad te najviše trebam? Ili bi me ipak pustio pod kožu da tamo spavam i mirujem?”
Zagledala se u njegove oči, tražeći potvrdu da mu je bliska, da je treba pored sebe i opet ga, u istom trenu, odgurnula žestinom koja i nju samu začudi i zateče u tom trenutku. Ali, već je bilo kasno, već izrečeno. Svaki put bi ga odgurnula daleko od sebe. Svaki put bi ćutao i čekao da oluja prođe. A ona se pitala koliko li će još ovako izdržati. On ćuteći, ona boreći se. U njenom svijetu bol se pretvarala u neopisivu žudnju tek kad ga je gazila, kao da sva razočarenja u ljude njemu pripadaju, a nije bilo tako. Upravo u tim trenutcima ga je najviše željela i trebala. Pa, ipak, negdje su je osakatili. Ranili je oni kojima je najviše vjerovala, napustili oni koje je voljela i koji se više nikada nisu vraćali, jer bi se vremenom pretvarali u prah i zemlju iz koje bi nicali maslačci s proljeća.
Voljela je smijeh, i muziku, i lutanja po poljima žute pšenice i dodir mahovine pod golim stopalima. I vodu. I prirodu. I životinje. Voljela je da divlja. Tako bi smirivala bol. Ali nije voljela bliskost. Kontradiktorna kakva je bila, najviše je voljela svoju samoću. Ljubomorno ju je čuvala od sviju, sve dok on nije ušao kroz neku sitnu, malu, jedva vidljivu pukotinu u njenom srcu. I sad je tu, uplašena kao srna u bijegu, a željna topline dodira i blagih riječi koje joj miluju prevrnutu utrobu, izjedenu ljudskim glupostima i licimjerstvom. Nije umjela reći. Radje bi ćutala i plakala satima, nego śto bi priznala grešku. Bio je to inat koji se javljao u starom borcu koji bitku mora osvojiti sam, kao i sve bitke do sada, samo što ovaj put zna da nema preživljavanja. Litica kojom se spušta suviše je duboka, a nazad se ne može. Izgubiće tlo pod nogama.
.jpg)
Pašće! “Nećes, čuvaću te,” rekao je. Šaptom, kroz zube, do njenih vena dopriješe, i u istom trenutku smekšaše je, riječi: ”Želim te. Trebam te pored sebe.” Odjedanput se trgla, nanovo oživjela, a nalet je bio isuviše jak da bi mu odoljela. Svaki djelić na njenoj koži bio je ponovo spreman da ga prihvati i upije u sebe. Dah bi joj postajao topao i vlažan, a ruke na njoj vraćale bi davno izgubljenu toplinu i bliskost. A kada bi oluja prošla, smirila bi se i osmijeh bi odjedanput zasijao svojim zrakama iz dubine njenih očiju. Govorili bi joj tada kako lijepo izgleda i sija, a ona se samo osmjehivala tajni koju je nosila sa sobom i osjećaju koji joj je samo on znao vratiti, dok bi se drugi muškarci tih dana okretali za njom i osmjehivali se kad bi je sreli. Nije je bilo briga. Znala je ko je bio zadužen za taj sjaj koji je odjedanput privlačio ljude iz njene okoline. U svakoj njenoj misli, od ranog buđenja do kasnog ljeganja, postojao je samo on. I strah! Velik kao kosmos! Strah od bliskosti i gubitka od kojih se već odavno bila ogradila teškim, željeznim i dobro zaključanim vratima i katancima.
I nikako ne bi to lebdenje i taj izazovni izgled, prouzrokovani njegovim prisustvom, dugo potrajali. Čim bi nestao na samo par sati iz njenog života, strah bi se ponovo vraćao nazad, znajući da je u tom trenutku sama i da je nema ko zaštititi. Podlo bi joj izbio dah, oborio je na tlo, a kad bi već ležala na podu, skupivši se kao embrio u majčinom stomaku, grohotom se smijao i neprestalno joj ponavljao: ”Nemaš pravo na njega, nemaš pravo! Kud si krenula? Smiješna ti je želja, osuđena unaprijed na propast!” Razarao ju je. Jeo, komadić po komadić njene sreće i nije je napuštao sve dok ponovo ne bi začula tihi glas iza svojih leđa: ”Ne boj se. Tu sam.” Tek toliko bi bilo dovoljno svaki put da se strah kao zadnja kukavica povuče i sakrije, vrebajući odnekud na njegovo odsustvo. Odahnula bi i povratila dah. Bila je to potreba koja se sručila na njena ramena.
Ona potreba koju gladan ima kad vidi koricu hljeba. Potreba da podijeliš jedan djelić onoga što je nepristupačno drugima i dobro ušuškano. a u želji da sačuvas nešto što drugi ne mogu uprljati tek tako olako. Trenutak ili potpuna predaja koja je bila kako kobna, tako i neophodna. Potreba za koju nije znala šta o njoj misliti, ali je razumjela i primala baš onakvu kakva jeste. I ta želja! Želja i strah od bliskosti, koje se neumintno slivaju u jedan nezadrživi tok rijeke, sve dok je on, poput brane ne zaustavi. I dok se ona ponovo ne osmijehne. Pa se onda opet i iznenada predomisli u svojoj samoći i ne bi da susretne novi gubitak, a samo trenutak nakon tog opet ga pušta i odškrine bojažljivo vrata, jer ne zna gdje će sve ovo završiti. Sudar je to, sudar nježnosti, bliskosti i straha, tvrdoglavosti i jačine misli, snova, potreba, želja, sudar igre tijela, neizgovorenih i izgovorenih riječi. Borba bez pobjednika. A možda to baš tako i treba. Nije znala.. Nisu joj o tome pričali, a sama nije bila dovoljno vješta….
Uplovila je u daleke oblake zore koje su je gledale sa slika, sakrivenih svima, a datih samo njoj. Po stoti put činila je opet isto. Tražila je izlaske i zalaske sunca, okupane bojama u kojima bi se gola kupala. Dodala bi pokoju riječ horizontu zemlje koju je voljela i opet bi se nakon toga vraćala u zaraslu trsku, na obalu rijeke koju je noćima obilazila dok svi drugi spavaju, dodirujući mirnu površinu vode rukom koju mu je pružala u tim trenutcima samoće i koju je on prihvatao i onda kad ona to nije znala. Rijeci bi šaputala svoju tajnu, prstom polako kružeći i crtajući njegovo ime na blistavoj površini vode, brižljivo pazeći da je ne probudi. Jedino je tada bila nepristupačna i potpuno svoja sa nemirima koji se mogu dati samo snažnim trzajem i vriskom u trenutku razgoropađenosti kad je uhvate u prijestupu koji nikome ne škodi, koji je njen, pa opet se iz neke neobjašnjive potrebe skrivala kao dijete kad krišom jede čokoladu.
Pokušava da povrati mir, da ga ne opterećuje, ne uznemirava, ne ranjava iznova još jednom grubošću, a osjeća nešto potpuno drugo. Taj mir je ono što nikad nije uspjela da uhvati onako kako je trebalo, a bio je tu na dohvat ruke. Suviše je toga bilo razoreno da bi mir mogao postati dio njenog tijela, dio njenog bivstvovanja. A bio joj je neophodan, i te kako. Zbog toga je možda i postala dio mračne zone sumraka, prijatelj ćutljivih riba u vodi, obožavalac rosne trave i meke mahovine koja bi zorom doticala njena stopala, brižljivo čuvajući tajnu postojanja u dalekom kutu nedodirljive komore srca koje je ovaj put igralo drugu igru, ne shvatajući odakle ti snažni valovi koji je tako jednostavno ogole.
U strahu bi se povlačila nazad, zarivajući zube u vlastito tijelo i ponovo nestajala u igri mjesečine koja je jedina mogla da nježno dotakne njeno golo tijelo i obasja put do sakrivenog dijela rijeke koji joj bijaše poznat poput bena na njenoj lijevoj dojci ili bena na njegovom stomaku. Boje su se miješale, prodirale, oslobađale i smjenjivale na ispruženoj ruci snova. Svaki put kad bi posegla da dotakne te snove, nestajali bi upravo onako kako nestaju sjenke u noći. Grane stoljetnih stabala šaputale su nešto što nije mogla razaznati, a nije znala ni da li bi pomoglo prilikom vječnog bijega kojem priseže da bi se zaštitila od ljudi i njihove zlobe, a prepustila se milovanju vode, mjesečine i rosnih kapi koje se kotrljaju niz njeno tijelo, poigravajući se i zastajući na ispupčenjima, a uvlačeći se u nepoznate, nedodirljive i tople dubine znane samo njoj.
I otkud sad te boje? Odkud ta zora izmješana četkicom nekog slikara zaronjenog u istu i prepoznatljivu dubinu vlastitog djela koje stvara? Da Ii joj je to neko ukrao mjesto na kojem bi se u svitanja zore šunjala, dotičući sve oko sebe u prirodnom sklopu koji je okružuje, a gdje ljudi nemaju pristupa? Da li je neko otkrio trenutak prepuštanja vodi i ljubavnu igru njenog golog tijela i škrte zrake svjetlosti u ludom erotskom naboju, igrajći se zavođenja datog joj na poklon u srebrnoj kutijici, koju nikad nije skupila hrabrosti da odmota? Zavođenja bez maske, jer ona je svitanju zore i njenoj iskrenosti pripadala! Davala se potpuno čiste duše niz koju su tekli slapovi vodopada! Da li je neko vidio potpuno prepuštanje njene gole kože zagrljaju usplahirene vode? I kako objasniti zanos nabreklih bradavica i golih njedara u tišini ispunjenoj isto tako golim vazduhom prirode koja je nosi? I gdje je kraj?
A ako je neko i vidio, kako objasniti da boje sve mogu? Kako sakriti istinu samo njoj datu? Jer njena istina je njena i ne zna gdje se u njegovu pretapa. Da li tamo u onom mirisu ili u onoj neobičnoj, dalekoj boji, ili u riječi koja se ćutljivo presijava na vodi dok sunce izlazi i zalazi iza njima znanih brda? Ili se ipak pretapa u boji njegovog glasa koju toliko voli? Ili u misli koja se susreće i sudara onda kada su tijela daleko jedno od drugoga? Kada?
Pokupila je stvari razbacane po travi, stavila ih u naramak i zakoračila golom nogom ka stazi s koje nema povratka. U naručju je čuvala dvije šutljive ribe koje su je posmatrale svojim mutnim očima ne dajući joj odgovor….
U utrobi joj je još uvijek gorjela želja da se spusti na njegovo rame i dodirne mu toplu kožu iskreno, onako kako je maloprije dodirivala vodu, Polako da ga probudi. I osmjehne mu se. Da zna i da se osjeti zaštićenom od svega. Malo se stresla već poznatim drhtajem koji se javljao uvijek kad je mislila na njega. U osami i bolu stigle su je riječi: ” Tu sam…tu sam… Miruj…”
Autorica: Suzana Sekulović Kadirić
