Na ovaj svijet je došla 4. aprila 1928. godine, a sa njega otišla 28. maja 2014. A u tih 86 godina, u život umjetnosti je utkala poeziju nježnu i odvažnu. U tih 86 godina, stasala je u fenomenalnu Ženu koja je, pronašavši svoj identitet, oslobodila mnoge.
No, istina je da ona nikada nije željela da sasvim stasa, da sasvim odraste i u još jednog odraslog izraste. Kako ide ona Pikasova? Svako dijete je umjetnik. Problem je ostati umjetnik kad odrasteš.
Mnogobrojne je ona probleme imala, ali taj ne.
Vjerovala je jedna ona da čovjek nikada ne može baš sasvim da napusti svoje porodično gnijezdo, “tu mladalačku regiju u kojoj je dijete jedini istinski živi stanovnik”. Vjerovala je da sjenke, snovi, strahovi i zmajevi porodičnog doma uvijek ostaju ispod kože. Ma koliko godina dijete imalo.
Možda ju je to uvjerenje i učinilo tako velikom, a možda bi za to trebalo kriviti samo snagu njenog pera. Možda.
Ali, jedno je sigurno: Ova fenomenalna Žena se slovom borila ne samo da prihvati to dijete u sebi, već i da shvati drugu odraslu djecu. Imala je i s čim da se bori, jer njeno djetinjstvo je bilo sve, samo ne bajkovito. Trebalo je odveć mnogo neustrašivosti da se jedna ona pomiri i izbori s tim bremenom prošlosti.
Imala je samo osam godina kada je silovana. Osam godina.
Ne čudi onda što je svoj magnum opus posvetila domu i osjećaju (ne)pripadnosti. I ne čudi što je jedna ona, jedna Maja Andželou, u svoj toj tami pronašla svjetlo. Jer, to i jeste jedan od zadataka umjetnosti, zar ne? Obasjati svjetlo života na kraju tunela?
U toj potrazi za sobom i svjetlom, napisala je jednom i pismo mlađoj sebi. U njemu piše:
Draga Margaret,
Svrbi te sad da budeš svoja. Ne želiš da ti bilo ko govori kad treba da ideš na spavanje ili kako odgojiti svoje dijete. Napustićeš majčinu veliku udobnu kuću i ona te neće zaustaviti, jer te poznaje previše dobro. Ali, slušaj je šta ti govori:
Kada izađeš kroz ta vrata, ne dopusti nikome da te odgaja – ti si već odgojena. Ti znaš razlikovati dobro i zlo. U svakoj vezi koju stvoriš, moraćeš pokazati spremnost da se prilagodiš. Zapamti, uvijek se možeš vratiti kući.
Ti ćeš se vratiti kući kad te svijet sruši – ili kada se srušiš ispred cijelog svijeta. Ali, samo na dvije ili tri sedmice. Tvoja majka će te tada razmaziti i hraniti te tvojim omiljenim jelom – crvenim grahom i rižom. Naviknućeš se da se vraćaš kući kako bi te ona ponovo oslobodila – uz njegovanje tvoje hrabrosti, biće to jedan od najvrednijih darova koje ti je pružila.
Budi hrabra, ali ne ludo odvažna.
Hodaj ponosna, kakva i jesi.
Maja.
I ŠTA ĆEMO SAD?
O Maji bi se mogli, a i već jesu, napisati tomovi misli.
O svakoj njenoj riječi bi se moglo misliti. I trebalo bi.
Ali, nećemo sad to.
Sad uzmi i napiši pismo mlađoj sebi.
Oslobađa, zna Maja.
Izvor: Lola magazin
