Istraživanje koje je radila Tatjana Žarković, a u izdanju Fondacije CURE, pod nazivom “Žene koje inspirišu” pokazalo je da 80% žena nakon razvoda braka napušta svoj dom i odlaze da žive kao podstanarke. Kada je razlog razvoda nasilje, pored svih tortura kroz koje je prošla, žena ostaje i bez materijalne sigurnosti i treba je dodatno osnaživati, što je ponovo čitav jedan proces sa kojim se žena mora nositi.
“Šta se dešava kada žene nakon tri mjeseca izađu iz Sigurne kuće na ulicu bez posla, bez mogućnosti za ponovnim zaposlenjem zbog stigmatizacije u svojoj sredini i bez apsolutno riješenog imovinskog statusa, a pri tome su ulagale u zajedničko domaćinstvo i slično?“, pita se aktivistkinja i feministkinja Vildana Džekman iz Fondacije CURE.
Svaka osoba je mnogo hrabrija, samopouzdanija i osvještenija kada ima svoje izvore prihoda. U ovom kontekstu se, prema riječima naše sagovornice Maje Gasal-Vražalica iz Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova, moramo dotaći patrijarhata.
“Mnogi roditelji svu svoju imovinu pripisuju muškom djetetu, ostavljajući žensko dijete bez ičega. Nikad ne znamo koliko ćemo biti sretni u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, financijski ovisni ili neovisni od partnera, tako da nikad nisam razumjela zašto je muško dijete bogom dano, a pri tome smo svi stvoreni i rođeni na isti način. Da bi se smanjio postotak nasilja u porodici, prvo i osnovno jeste da žene budu ekonomski neovisne“, govori nam ona.
Foto: lyndahinkle.com
Istraživanje “Žene koje inspirišu” pokazalo je da je mali broj žena vlasnica određene imovine (samo 10% njih). Čak i u slučajevima gdje su žene u zajedničkom domaćinstvu sa suprugom vlasnice ½ one odlaze, i postavlja se pitanje na koji način one taj svoj drugi dio mogu da ostvare.
“Jedan od problema su i predbračni ugovori i stavovi ‘ne voliš me dovoljno ako sklopiš predbračni ugovor’ i samim tim osiguraš ono što imaš, a u suštini treba biti upravo suprotno. To nema nikakve veze sa ljubavlju, već samo sa osiguranjem i davanjem neke sigurnosti”, smatra Džekman i dodaje da je edukacija žena o važnosti osiguranja imovine vrlo važan proces.
“Fondacija CURE dosta radi na terenu, dosta žena i ne zna zašto je važno upisivati nekretnine koje posjeduje na svoje ime, zašto je u stvari vrlo upitno i nimalo nije pokazatelj ljubavi prenositi vlasništvo sa svoje nekretnine na zajedničko vlasništvo muža. Mislim da to ne treba biti dokaz nikakve ljubavi, jer u većini slučajeva žene kada izađu iz kruga nasilja vrlo često se dešava da ostanu bez ičega”, govori nam ona.
Da nakon prijavljivanja nasilja i smještanja u Sigurnu kuću za žene neće biti sve u redu, niti da će sigurno imati potpunu zaštitu i podršku države, svjesna je i Lejla Heremić, dipl. socijalna pedagoginja/porodična savjetnica iz Sigurne kuće “Medica” u Zenici.
“Upravo zbog toga tokom boravka u Sigurnoj kući ‘Medica’ nastojimo prvenstveno da psihološki osnažimo žene, a potom i ekonomski, kako bi imale vlastite resurse za samostalan život nakon Sigurne kuće. Dok su proživljavale nasilje u porodici, njihovim životom su upravljali drugi te je važno da one sad preuzmu kontrolu nad svojim životom i budućim odlukama. Imali smo klijentice koje su u Sigurnoj kući naučile da pišu, koje su prvi put vidjele da mogu nešto stvoriti svojim rukama, koje su postale imune na ucjene djecom, prijetnje, koje su u pedesetoj godini prvi put imale svoju ličnu kartu“, govori Heremić.
ŠTA JE SA DJECOM U SIGURNIM KUĆAMA?
Djeca su uvijek žrtve nasilja, bilo da su posmatrači ili direktne žrtve. Istraživanja pokazuju da djeca koja su odrastala u okruženju gdje nasilje bilo svakodnevica preuzimaju taj model ponašanja i u velikom su riziku da i sama budu nasilna.
Foto: openDemocracy
“Da bi žrtve nasilja mogle živjeti u jednom nasilnom okruženju, kod istih se razvijaju različiti obrasci manipulativnog ponašanja u svrhu preživljavanja u takvom okruženju. Korektivno iskustvo koje treba da ponudi boravak u Sigurnoj kući smanjuje dosadašnje naučene obrasce i pokušava kod djece razviti prosocijalne obrasce ponašanja. Naravno, za djecu nije dovoljan sam boravak u Sigurnoj kući koji je kratak, ali nakon oporavka važno je da djeca ne budu vraćena u okruženja gdje će ponovo biti izložena nasilju. Oporavak djece je dugotrajan i svaka razvojna faza tokom odrastanja zahtijeva poseban i individualan pristup djetetu, stoga, Sigurna kuća je samo jedan od početnih koraka, a da bi nasilje što manje imalo utjecaj na ličnost djeteta potrebna je kontinuirana podrška tokom odrastanja”, za Lola magazin priča Heremić.
Takođe, mnogi naučnici govore i o tome da je napuštanje porodičnog doma jedna od najvećih trauma čovjeka, bilo da govorimo o kontekstu kada djeca sa majkom odlaze u Sigurnu kuću ili u segmentu protjerivanja iz domovine.
“Ja ne mogu prihvatiti da je u redu da majka i djeca odlaze u Sigurnu kuću i da to pored nasilja koje doživljavaju i proživljavaju također ne ostavlja jedan vid posljedica”, smatra Gasal-Vražalica, te govori da je prošle godine u jednom periodu u jednoj Sigurnoj kući bilo duplo više djece nego žena.
NASILJE I DALJE PRIVATNA STVAR
Ipak, za nasilje svako drugo rješenje je bolje od ostanka u nasilnoj zajednici. U čitavom ovom procesu jako je važna podrška porodice, prijatelja i institucija. Međutim, mnogi dijelovi Bosne i Hercegovine još uvijek su patrijarhalne sredine, pa iako Zakon o zaštiti od nasilja u porodici govori da smo svi dužni prijaviti nasilje, mnogi još uvijek to ne čine, jer nasilje smatraju privatnom stvari.
“Danas još uvijek ima porodica koje smatraju da udajom više niste njihova briga ili da se oni nemaju pravo miješati u brak, što je opet dio patrijarhata. Kao muškarac je glava kuće i može da skine glavu ženi, kad god mu to padne na pamet”, kaže za kraj Gasal–Vražalica.
Autorica: Anja Zulić
Izvor: lolamagazin
