Za modnog urednika Nenada Janjatovića shvatanje italijanskog stila teklo je veoma lako. Primjenjivanje na sopstvenoj garderobi već je druga priča
Odlazak u Italiju savršeno se uklopio sa mojim životnim odlukama. Dao sam otkaz na prethodnom poslu, putovao po Evropi obilazeći prijatelje koje nisam vidio godinama i razmišljao šta dalje u životu. Još sam bio u dvadesetim i mogao sam sebi da priuštim luksuz da ostavim sve iza sebe i počnem ispočetka (nadam se da ću ga imati uvijek).
Moj prijatelj Kiko radio je u brendu Vivienne Westwood i organizovao mi je razgovor za posao. Koji bi bio razlog da ne odem? U Milano stižem sa svim svojim stvarima pažljivo probranim u dva kofera i jednu torbu (dodatna obuća). Na izlasku iz metroa sa lica mi se sliva znoj (ustaljeni modni način pokazivanja koliko je teško to što radite) i zatičem ulice relativno puste.
Tada nisam znao da lokalci u avgustu odu na odmor i da grad opusti. To je bila prva lekcija italijanskog: naučio sam da su Italijani eksperti za odmor (doduše Španci imaju siestu svaki dan kada odu kući na dva sata pauze) i uzimaju kolektivni godišnji od mjesec dana kako bi otišli na more (da znate zašto ima toliko Italijana kada na odmor odete krajem ljeta). Oni svoj odmor uzimaju veoma ozbiljno, kao i hranu. To je bila lekcija dva. Naučio sam sve o pastama i kako da ih pravim. Treća lekcija sastojala se u tome da shvatim kako je garderoba koju nose jedina stvar prema kojoj se ponašaju opsesivno i sa velikom pažnjom. Pratite me?
Kada su Milanci napokon počeli da se vraćaju u grad, shvatio sam da nisam obučen po njihovim pravilima. Imao sam previše boja na sebi i svaka kombinacija sadržala je neki print. Kada sam birao stvari, bilo mi je bitno da su drugačije od ostalih i da budu što upečatljivije. Razumljivo je što su se na ulicama okretali za mojim zelenim plišanim sakoom, farmericama na pruge, roze kačketom i šarenim patikama čija je unutrašnjost od roze pliša. Ali, to je bilo prije osam godina i tada sam imao potrebu za što upečatljivijim modnim identitetom. Pokraj mene su prolazili svi ti divno svedeni muškarci i žene u plisiranim suknjama do članaka i bijelim košuljama sa otkopčanim dugmadima kako bi pokazale tanak zlatni lančić na osunčanim grudima. I kada bi vozile bicikle one bi to radile u štiklama. Kako da ih ne volite!
Jedini koji su tražili savjet tih dana, ispostavilo se, bili su Rusi koji su me zaustavljali u Via Monte Napoleone i molili da im kažem gde se nalazi najbliži butik Dolce & Gabbana. Ali sada, poslije svih godina i divljenja italijanskim ženama i njihovoj uličnoj modi, shvatio sam neka pravila njihovog stila i volio bih to da podijelim sa vama.
# Nikada, nikada ne izlazite iz kuće u stvarima za trening. Čak ni kada idete na trening. Kada pogledam nedjeljne šetnje u Srbiji, pomislim da su svi krenuli da vježbaju. Neki čak i u paru.
# Uvijek se sredite kada idete na aerodrom. Imao sam prijateljicu koja je čak planirala šta će tamo da kupi.
# Ne nosite tange. Ne u gradu. Ne na moru.
# Kupujte manje stvari, ali kvalitetnijih. Kada gledate italijanske žene, prva stvar koja vam pada na pamet jeste – izgledaju skupo. Ulaganje u kvalitetnu garderobu dugoročno je ulaganje u stil koji pokazuje dobar ukus.
# Procijenite svoje tijelo. Italijanke savršeno znaju šta im dobro stoji, a šta ne. To je jedan od razloga što im se toliko divimo − ništa nije bolje od garderobe koja pristaje tijelu na pravi način. Poenta je u tome da se osjećate dobro (i udobno) u onome što nosite. Nelagoda je najčešće prouzrokovana pretjerivanjem ili neodgovarajućim stvarima.
# Seksi ne mora da bude vulgarno. Možete biti nevjerovatno seksepilne i u savršenom džinsu, bijeloj majici i sandalama.
# Dobre stvari ne čuvaju se za specijalne prilike. Važno je da izgledate dobro čak i kada idete na posao. Zamislite se u kancelariji u Prada roze haljinu obučenoj preko bijele košulje.
# Ako birate između zlata i nečega što nije zlato, uvijek izaberite prvu opciju. Moram priznati da sam nakon Milana i ja postao veliki pobornik tankih zlatnih lančića.
Nakon svega mogu vam pomoći i reći da je „Prada način“ postao nezvanična milanska uniforma ‒ suknja ispod kolena, košulja sa podvrnutim ili kratkim rukavima i elegantne sandale.
Milanske žene vole domaće brendove i „made in Italy“ nije fraza već način života. Izgledaju savršeno u svojim Gucci, Prada i Ferragamo komadima na aperitivu u nekim od kafića u sjenci Duomoa. One nose te jednostavne, jake, divno skrojene komade koji momentalno čine da se osjećate „obučeno“.
Nisam ostao da živim tamo, ali su mi ti dani dosta pomogli da shvatim sebe i modu. Iako sam iz njihovih pravila oblačenja „pozajmio“ dosta toga i dalje ne izgledam kao neko sa ulica Milana.
Ali, uvijek sam stremio ka tome. Svakako mi je godilo kada su me nekoliko godina kasnije, dok sam šetao ulicama, zaustavljali i pitali gdje sam kupio određene komade. Italijani, ne Rusi! Ko bi ikada pomislio da će se to desiti?
Tekst: Nenad Janjatović (elle.rs)
