Njih pet i ja i sećija pred šankom i ness-kafa i blokić i davnosmoprestalebrojatikoliko momaka i – posljednji maloljetnički januar pobježe. Bilo bi baš besmisleno pisati imena jer, svaka od njih pet za mene nije samo ime, već ono što su me naučile ovih mjesec dana.
Piše: Iman Muratović
Gotovo svaku večer sjedimo, nekad svih šest, nekada i manje, gotovo uvijek na istom mjestu okružene oblacima dima koji lutaju od ćoška do ćoška lokala od “da je dobra, al’ da nije jaka” nargile, Chesterfielda, Marlbora, Drine ili bilo kojih drugih cigareta. Na stolu, obično, stoji i blokić, na blokiću olovka, za potrebe dopisivanja na temu identifikacionih podataka, poput imena na instagramu ili broja telefona. Za godine niko nikog ne pita barem do trećeg kruga u dopisivanju. Krug, naravno, podrazumijeva svih nas šest (ili malo manje), a onda momka i njegovih, koliko ih već ima, drugara. Nakon trećeg kruga, kada pomenuto društvo njih, koliko ih već ima, momaka, shvati da među nama ima onih kojima je ovaj januar posljednji maloljetnički i onih kojima je prvi legalni, a da je njima to malo, dopisivanje se završi. Mi se onda vratimo na one što su se pomirili sa tim da imamo malo godina, a mnogo petlje, svaka za svoje “zanimanje” (ako stariji tinejdžeri uopće mogu imati zanimanje). Sve je ovo, razumije se, propraćeno preglasnim smijehom za prepun lokal.
Istina je da svaka grupa prijateljica, neovisno o godinama ima neko svoje mjesto i svoju rutinu. Istina je i da svaka od tih grupa djeluje potpuno uobičajeno, a nijedna, vjerovatno nije. Moja sigurno nije!
Među mojim curama je jedna koja je upravo sada najveći oslonac svojoj porodici, iako je, možda i najviše boli, jer njena nana, baka, nena ili majka (kako god je koga volja) bije bitku svog života, nažalost već određenu na gubitak; druga koja je najnovija vozačica tatinog automobila, a svoje pičilice; treća koja vječito muči muku sa svojom kosom i omanjom vrtićkom grupom svojih sestara; četvrta koja ama baš nikad nije u toku šta se dešava u našem rozom balončiću (čitaj: oblaku dima) i baš uvijek propusti ona najzanimljivija dešavanja i peta koja je potpuno fascinirana likom, djelom i ostavštinom Ive Andrića, a ujedno je i razlog što sve mi nosimo titulu stalnih mušterija lokala.
Ova prva se uvijek smije i ne da čak ni nama da vidimo koliko je boli! Druga zajedno sa mnom sjedeći pleše svaku večer u ‘‘našem“, prepunom lokalu, jer osjeća potrebu za tim! Treća, svog prvog legalnog januara ima posao i radi 30 sati sedmično! Četvrta se pojavi, s vremena na vrijeme, pa nam svima one dosadnije trenutke na sećiji nasuprot šanka učini zanimljivim! Peta je već posebna priča – nju znam najduže i ona je sinoć, nakon što je pročitala nepotpisanu pjesmu, vrlo odlučno izjavila da sa sigurnošću zna da to nije djelo mog pera jer, ‘‘ja ne bih pisala tri tačkice na kraju stihova i koristila bih unakrsnu rimu“.
Među njima šesta – ja – svoju prvu pravu kolumnu pišem zahvaljujući tome što zbog njihove snage, ludosti i potrebe za borbom, sa tako malo godina koliko imamo, imam inspiraciju. Zahvaljujući njima, znam da u lokalu koji se zove Mojito, možeš da piješ ness-kafu i da se provedeš bolje od onih koji su se te večeri opili i da se djevojčica, djevojka i žena, uvijek može izdići iznad oblaka dima načinjenog bilo od cigareta, nargile ili očekivanja svojom snagom i blentavim, besmislenim osmijehom. Najvažnije od svega: od njih sam naučila da su prijateljice, ma koliko se dugo poznavale, čist zrak među oblacima dima života, onda kada te nasmiju, oraspolože, natjeraju da izađeš iako ti se tu večer baš i ne da ili te prostom rečenicom podsjete koliko te zapravo poznaju i koliko vjeruju u ono što radiš.
Mojih šest cura vrijedno je pjesme bez tri tačkice, sa unakrskom rimom, ali ja im, trenutno, mogu pokloniti samo snažan zagrljaj nakon njihovog ‘‘Sretan put!“, jer pakujem ruksak na četverodnevno putovanje, a one ostaju da tih večeri sjede na sećiji preko puta šanka, u Mojitu, među oblacima dima, sa blokićem na stolu, piju ness-kafu i budu na oko obične, a zapravo neopisivo drugačije!
