Ima nečeg opojnog u (jedva) čekanju. Najopojnije je kada čekaš ljubav, to znaju oni koji su (na)rasli u tom čekanju. Ona se čeka toliko dugo da zaboraviš zašto si krenuo i kome si pošao.
Kamo sreće da je dočekaš trijezan, bez trunke sumnje, vječan u želji da ne izgoriš kada vatra oko tebe počne žariti nestrpljivo tijelo i još nestrpljiviju dušu. Čekanje ljubavi je lijepo, ali bolno opojno. Ulovi te, u trenutku nepažnje, obuzme s dozom čežnje pa škakljeći tvoj dlan zaškaklje i tvoje srce. Takvo je čekanje rizično ali na koncu visoko isplativo. Rizično, jer te tjera da se okomiš na svoje najskrivenije želje, visoko isplativo, jer te pušta da ih naposljetku kada dođu – stisneš i zagrliš.
Ima nečeg opasnog u (jedva) čekanju. Ta šarmantna dama odjevena u nepoznato zavodi skoro kao ona sretna srećka koju nikada ne osvojiš, iako igraš svakoga dana i na sve svoje sretne kombinacije. Ne dopusti joj da te smota uvjeravajući te da ti treba više da bi bio bolje. Ne možeš osvojiti ono što je već osvojeno zar ne? Ni dočekati ono što ne postoji? Ne vežu se snovi za trotoar istovremeno očekujući da te podignu u nebo. Zar ti ruke služe samo za isprazna upiranja prstima? Okani se čekanja, još više vezanja. Uperi se u sebe, bez upadanja u zamke osrednjosti. To što nešto sjaji najsjajnijim sjajem ne znači da te može ugrijati – iznutra.
Ima nečeg tužnog u (jedva) čekanju. Zaklinju ti se, očekujući da ćeš im vjerovati, da će ti biti bolje kada dočekaš ono što nikada stići neće. Zavaravaju te da ćeš tek onda uživati punim plućima, neprestano ti prkoseći u lice realnost sitnih uzdaha u kojoj sada grcaš a koju si do jučer jedva čekao. Takva su zavaravanja frivolna i nisu za duše koje u iščekivanjima čuju, daju i osjećaju više. Umjesto da se u takvim uzdasima gušiš, ti ostani dovoljno sit da ne posegneš za zalogajima onih apatičnih preprodavača magle.
Ima nečeg lijepog u (jedva) čekanju. To je vrijeme kada se učiš nadati i onda kada se s nadom se susrećeš tako često. Niko bez nade nije stigao daleko, nećeš ni ti, još se manje s njom družio, a da to nije htio i želio. Zato danas onoga koga predugo čekaš – pozovi, a onoga koji te pretjerano žulja – otpusti. I ne trudi se da u tim trenucima ispadneš ispravan kad ti je jedino (za)dano da ispadneš svoj. I neka ti životni ideali ne krase tek zidove društvenih mreža, već neka ti budu putokazi koji će voditi do srca kuće koju ćeš nastaviti graditi i onda kada ti znatiželjne oči svijeta odvrate pogled.
A kada ti kažu da je (jedva) čekati glupo, ti im ne vjeruj al’ se nasmiješi. Možda su samo od onih koji nemaju koga (do)čekati.
Autorica: Ingrid Divković (24sata.hr)
