Možemo li se konačno prestati praviti da je psovanje tako grozna stvar i na trenutak biti realni?
Odavno smo izgubili kontrolu nad onime što (i pred kime) izgovaramo. Budimo realni – živimo u svijetu u kojem smo usavršili komunikaciju skraćenicama. Jučer sam na pitanje: “Idemo na trening?”, dobila odgovor: “Nmg dns.”
Ha?
“Samoglasnici?”
“Ndmse.”
“LOL.”
Je li onda čudno da nam se vokabular smanjio do granice u kojoj se dovoljno dobro izražavamo samo ako nas puste da psujemo? Apsolutno ne. Dapače, ne vidim ništa previše loše u psovanju. Ne bih rekla da sam neko ko psuje do te mjere da to prelazi granice ukusa. Nikako. Psujem damski. Onako – po potrebi. Suzdržavam se na poslu… do deadlinea kad se redakcija već tradicionalno transformiše u kafanu. No, problem se javlja u trenutku kad počnemo misliti na djecu. Ako sam navikla svu svoju frustraciju, tugu, razočaranje, sreću i uzbuđenje izražavati u psovkama, kako će se to odraziti na moju djecu?
Naposljetku, ja sam njihov najveći uzor i moje će se ponašanje naposljetku na njih i odraziti. Nemam djecu, ali na pomisao da me u jednom trenutku zove teta iz vrtića i kaže da moje četverogodišnje dijete pomahnitalo trči po sobi vičući psovke, vjerovatno bi umrla od smijeha.
Vjerovatno bi bila lagano dirnuta. “To je MOJE dijete!” Ali, bi li me to uzrujalo? Apsolutno i definitivno ne. Znam, znam da bi možda trebalo i da se potpuno razumijemo, odrasla sam uz roditelje koji gotovo nikad nisu psovali. Bar ne na našem jeziku. Psovali su na njemačkom ili rumunskom, budući da dolazim iz poprilično neobične porodice. Istovremeno su me pustili da kopiram te psovke jer svi dobro znamo da psovke na stranom jeziku nisu ni približno onako grozne kao kad psuješ na svom. Gotovo da nisu ni psovke.
Kad bi se sa 6 godina derala: “Scheisse!”, oni bi se smijali. Jesu li zbog toga loši roditelji? Ni blizu.
Ali nisam jedina koja tako misli. Naime, na istraživanju naziva “Znanost psovanja”, psiholozi su otkrili kako psovanje u vrlo maloj (ako i ikojoj) mjeri šteti djeci. Štoviše, došli su do zaključka kako ne postoji ijedna riječ koja bi nekome mogla naštetiti.
Naposljetku, riječ je riječ – bitno je ono što ona za nas znači i na koji se način koristi. MOŽDA VAS ZANIMA… Ljudi koji puno psuju su inteligentniji?! Dat ću ti jedan primjer. Ako ekspletive (da, to je fensi naziv za psovke) koristiš da bi verbalno napala svoje dijete – naprimjer tako da djetetu kažeš da je š*pak – onda si DEFINITIVNO je***i kreten, dno j***nog dna i ne zaslužuješ biti roditelj. S druge strane, ako po sedamdesetpeti put pred djetetom odalamiš prst u stolić i refleksno vrisneš: “AAAAAA JE**M TI…!!!”, čestitam, normalna si.
Vjerovatno ću psovati pred djecom. Sigurno to neću forsirati niti raditi ekscesivno, niti ću djeci na frižider lijepiti “psovke dana”, ali me djeca neće transformirati u sveticu kojoj će najružnija riječ u vokabularu biti “k vrapcu“. Ušli smo u novu eru. U trenutku kad saznaju za televiziju, internet, druge članove porodice koji su popili čašicu više, svoje vršnjake u školi… čut će psovke. Vjerovatno ću ih naučiti da ne psuju u školi i pred drugom djecom i sigurno ću im svakodnevno ponavljati da psovke nikad ne bi trebali koristiti tako da njima nekoga vrijeđaju. Iskreno, ako je to, kao i u mom slučaju, njihov način da izbace frustracije, onda je to i najbezazleniji način. Vjerovali ili ne, ima gorih stvari.
A evo i sedam razloga zašto su mame koje psuju, najbolje mame:
1. Direktne su s djecom. Nema okolišanja. Nema uljepšavanja. Nema lažnih razgovora i izmišljenih priča. Zamisli koliko bi neželjenih trudnoća bilo spriječeno kad roditelji s djecom ne bi godinama pričali o rodama? Ako se seksaš s dečkom ili curom, mogao/la bi dobiti spolnu bolest koja je ponekad grbava, slinava i prljava i zbog toga će ti penis ili vagina smrdjeti. Tako nekako.
2. Divne su i znaju se izražavati. Kad nešto vole – kafu, vino, umjetnost, burek – onda to stvarno j****o vole! Slave život psovkama. Priznaj, ljudi koji psuju jednostavno su strastveni po pitanju onoga oko čega psuju i time su psovke daleko od negativnog.
3. Stvari ne shvataju previše ozbiljno. Psovke koriste kako bi adekvatno izrazile svoje emocije, bile one tužne ili sretne. Psovke su svojevrsni ispušni ventil i u tim trenucima služe poput vode kojom polako gase vatru. Da nema psovki, možda bi te iste frustracije izrazile na neki drugi, nasilan način. Jednostavno, one vjeruju da postoje određene emocije koje je nemoguće izbaciti iz sistema bez korištenja psovki i iskreno, slažem se.
4. Svejedno im je što ih drugi smatraju k*jom. One su samopouzdane, jake i odlučne i one definitivno imaju svoje “ja”. Nemaju nikakav problem s riječi “ne” i one ne odgajaju djecu prema onome što piše u knjigama već prema onome što znaju iz vlastitog iskustva. Vremena se mijenjaju, pa tako i način na koji će svom djetetu prenijeti znanje. Neustrašive su.
5. Niko se ne usuđuje zamjeriti njihovoj djeci. Neko je to jednom učinio i to jako, jako skupo platio. Naime, u trenutku kad se iko zamjeri njihovom djetetu, ta će ih majka jezikom rasjeći na milion komadića. To je podrška koja djetetu treba.
6. Odlične su u pričanju priča. Postoji niz modernih majki koje su blogerice obožavane širom svijeta. Njihove su priče direktne, napete i presmiješne. Njihova će djeca od njih definitivno čuti neke “zabranjene” riječi, ali ih i naučiti pisati i pričati fantastične priče koje će im pomoći u školi, ali i na razgovorima za posao.
7. Vrlo su otvorenog uma. Majke koje ne postavljaju granice u izražavanju, rijetko postavljaju granice u drugim aspektima života. One ne osuđuju niti ih brine hoće li iko osuđivati njih. Zapravo, zamisli ih kao nekoga ko bez prestanka pokazuje srednji prst svima onima koji ju ne prihvataju onakvu kakva je, jer ona prihvaća sve ostale. Djecu je potrebnu naučiti da budu tolerantna, da razviju smisao za empatiju i da ne osuđuju. Također ih je potrebno naučiti da, u trenutku kad neko počne osuđivati njih, “Odj**i” je posve legitiman i razuman odgovor.
Dakle, možemo li napokon odbaciti ona isforsirana, lažna, sveta, gramatično ispravna, elitistička i pretenciozna pravila? Jednom kad budem imala svoju djecu, želim razgovarati s njima, ne u njih. Psovanje je znak poštovanja (a ne nepoštovanja) koje želim prenijeti njima kako bi oni to prigodno mogli prenijeti nekom drugom. Ne sviđa ti se? Onda odj**i.
Izvor: miss7.24sata.hr
