Spisak gostiju za rođendan se smanjuje svake godine.
Nekada su roditelji upotrebljavali smiješan izraz – „Hotel promaja“, danas konačno shvatam njegovo značenje.
Ovo je zaista hotel promaja, samo što više ljudi odlazi nego što dolazi.
Prije neki dan sam na Skajpu pila kafu sa drugarom koji živi u Americi.
Ubjeđujem sebe da nam daljina ne može ništa. Smijemo se dok mu pričam posljednje novosti.
Želim da ga zagrlim, ustajem i potpuno svjesno grlim monitor. Grlim komad plastike i realnost nas silno ujeda, a situacija od komične postaje tužna.
Dosta je za danas, čujemo se uskoro.
„Šta ima novo?“, pita me drugarica svake druge godine kada dođe iz Dubaija.
„Ništa, kakve si nas ostavila, takve nas i nalaziš“, smijem se i u suštini, na prvi pogled se možda ništa i nije promijenilo, ali istovremeno – sve se promijenilo.
„Evo ova tašna mi je nova, strašno banalno, i imam još 2 nove. Rodila mi se sestričina, propustila si babine. Promijenila sam posao, počela sam da živim sama. Snalazim se nekako. Baka mi je umrla…
Ne, ne razmišljam o udaji, izlazim sa jednim finim dečkom… Ne, nije Ivan, ovo je drugi… Da, kada razmisliš, mnogo stvari se promijenilo“.
Nemam srca da joj kažem koliko mi nedostaje, kako noću plačem, koliko me boli daljina, a komunikacija preko Skajpa i Vibera je kao da polupan prozor krpiš starim krpama, beznadežno, i opet je hladno.
Boli me kada nije u mojoj blizini, makar samo da ćutimo. Naše majke su bile najbolje prijateljice, a bile smo i mi.
One još uvijek imaju svoje sedmične rituale – svake subote idu na Avalu, odlaze u kino, piju kafu u Skadarliji, kikoću se kao kad su bile mlade.
Ja nemam ništa. Ja imam daljinu i prazninu, ogroman račun za mobilni i poziv za posjetu u koju nikada neću otići jer mislim da bi mi bilo još teže.
I spisak za rođendan se svake godine još više smanjuje jer gosti odlaze sa kartom u jednom pravcu.
Razumijem razloge, sve mi je kristalno jasno. Ponekad se pitam zašto i ja nisam pobjegla iz ove praznine, ove rupe koja nas uvlači u svoj vrtlog, gnječi nas, lomi nam kosti, isisava naša nadanja i bezdušno nas ispljune kao stare islužene krpe.
Uložili smo mnogo, a dobili smo samo mrvice. Svako bi otišao negdje gdje će cijeniti njegovo obrazovanje i rad, umjesto da se osjeća kao neželjeni gost u sopstvenom domu.
Pitam se da li je i mojoj prijateljici teško kao i meni.
Razmišlja li o svom domu? Nedostaje li joj miris pečenog kestena na jesen, uspijevaju li da joj pogode frizuru kao kod naše frizerke? Ko se brine o njoj kada je bolesna?
Da li su ti prijatelji tamo kao i ovi koje imamo ovde, znaju li da se smiju starim skečevima Indeksovaca i razumiju li značenje riječi merak?
Sjeća li se svega što smo prošle, žurki u KST-u, svih naših simpatija i nesretnih ljubavi, trenutka kada smo diplomirale i slikale se ispred fakulteta?
Sebična sam, znam. Želim da su mi svi dragi ljudi u blizini, stalno pored mene.
Ne želim da se udam, a da pored mene nisu moj ujak, moj drug, moja najbolja prijateljica.
Ne želim da niti jedan događaj u mom životu prođe u njihovom odsustvu i da moram da ga prepričavam preko Skajpa.
Ne želim da postanemo stranci i da se hranimo uspomenama, želim da gradimo nove.
Razumijem ih, ali ne želim da odu.
I još važnije – ne želim da ikada zaborave ko smo, šta smo sve prošli zajedno i koliko značimo jedni drugima.
Čak i da ste na kraju svijeta, u mom srcu će uvijek postojati mjesto za vas.
Izvor: crnobelo.rs
