Iako su se uloge spolova pomjerile, pa čak se više prihvataju i istospolni brakovi, žene i muškarci i dan danas govore različitim jezicima kada pričaju o ljubavi. Upravo to se navodi u eseju “Moderna ljubav” koji je objavljen u novinama “The New York Times”. Žene više pišu o emocijama, a muškarci o akciji. Kada treba da pišu o ljubavi muškarci će vjerovatno više pisati o seksu, a žene o braku.
Kada se pregleda esej jasno se vidi da li su te priče objavljene i ko ih je pisao – muškarac ili žena. Riječi pri samom vrhu grafikona su vjerovatno našle svoje mjesto u objavljenim esejima, dok su one na dnu uglavnom bile u odbijenim pričama. Na desnoj strani grafikona se većinom nalaze riječi koje su koristile žene, a na lijevom dijelu su izrazi koje su upotrebljavali muškarci. Bilo je poklapanja u obje dimenzije i te riječi su označene ljubičastim krugovima i nalaze se na sredini grafikona. No, bilo je tu i velikih razlika.
Kada muškarci pišu o porodici oni koriste riječi “otac”, “tata” i “sin”. Sa druge strane žene upotrebljavaju izraze “majka”, “mama” i “kćerka”. Naravno, ti eseji nisu baš reprezentativni primjeri, ali su neke obrasce potvrdila i istraživanja. Tako su neka istraživanja pokazala da su i prije rođenja djeteta roditelji bili više vezani za djecu istog spola (majke za kćerke, a očevi za sinove). Više vremena provode s njima i veoma je vjerovatno da će žene reći da bi željele da dobiju kćerku, a muškarci sina. Sa druge strane, djeca se često ugledaju na roditelja istog spola po pitanju veza.
Druga istraživanja su pokazala da će žene vjerovatno više govoriti o emocijama nego muškarci. Isto tako, roditelji će sa kćerkama vjerovatno više razgovarati o osjećajima dok će sinovima reći da ne plaču. U većini slučajeva dječake se uči da izraze svoju ljutnju dok se djevojčicama to ne preporučuje. Taj obrazac je pokazan i u grafikonima eseja. Muške riječi su aktivnije – “bomba”, “udariti”, “napad”, “udarac”, “borba”, dok žene više opisuju emocije pa tako imamo izraze “nezadovoljstvo”, “bijesan”, “agonija” i “boljeti”. Žene su više koristile riječ “osjećati” dok su muškarci spominjali mnogo manje različitih emocija.
William Doherty, savjetnik za parove i profesor porodičnih nauka na Univerzitetu u Minnesoti objašnjava da muškarci i žene žele i ljubav i seks. No, muškarci češće ulaze u vezu zbog seksualne hemije dok je za žene presudna bliskost. Robin Lakoff, profesorica lingvistike na Univerzitetu u Kaliforniji ističe da su emotivne, romantične i druge linije između žena i muškaraca poprilično nejasne.
“U pedesetim godinama prošlog vijeka muškarci su pokazivali bijes, rivalitet i neprijateljstvo i zato su mogli da psuju. Žene su pokazivale strah, tugu i ljubav i zato su mogle da plaču. Danas su ljudi zbunjeni zbog podjele uloga spolova i stereotipa”, objašnjava profesorica Lakoff.
Dalja analiza spomenutog eseja je pokazala i kakve priče su objavljene, a kakve su odbijene. Na primjer, imenice u vrhu grafikona pokazuju koliko su konkretne. One govore o određenim likovima koji će biti u priči – otac, doktor, djeca, majka, momak ili terapeut, te gdje će se radnja odvijati – na zabavi, u stanu, na kauču, na krevetu ili u bolnici. Izgleda da je ta specifičnost privukla pažnju urednika. Pored svega toga važno je naglasiti da se na dnu grafikona nalaze i izrazi “poznat”, “digitalno”, “predivan”, “uzbuđen”, “ponosan” i “beskrajan” dok su u samom vrhu riječi “dobar”, “misteriozan” i “seksualan”. Na kraju ćemo citirati američkog pisca E.B. Whitea: “Nema ništa loše ni u jednoj riječi – neke su dobre, a neke su bolje od ostalih”.
Izvor: The New York Times