Šta zapravo znači biti sretan? Sreća, užitak i zadovoljstvo su emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. To je tek tip of the iceberg definicija i elemenata koji definišu sreću. Lakše je definisati i objasniti utjecaj nuklearnih fuzija na književnost u Estoniji, nego definisati sreću.
Stvar je jednostavna. Definicije nema. Sreću je efikasnije svesti na niz inspirirativnih izreka koje su izašle iz duše velikih umova ili najobičnijih ljudi koje sretnete na tržnici dok kupujete sezonsko povrće.
Sreća je u nama samima i tu počinju potencijalni problemi. Nije problem u sreći, problem je u nama i našoj percepciji iste. U ovom digitalnom načinu življenja sa svih strana smo obasipani načinima kako biti sretan, primjerima drugih ljudi koji su iznimno sretni, što nas dovodi do činjenice da sreća kao stanje postaje nametnuto.
Bilo bi izvrsno kada bismo nekom mogli uperiti pištolj u glavu i natjerati ga da bude sretan, ali naš mozak, srećom ili nažalost, ne funkcioniše tako. Mi se otuđujemo sami od sebe, ne znamo više kako postati sretni, a paralelno smo konstantno pod prijetnjom življenja u sreći.
Jer, ako nismo sretni, onda odmah mislimo da nešto nije uredu s nama. Kako je moguće da su svi naši prijatelji sretni kad ih vidimo na fejsu da sa širokim osmijehom planinare, plešu polku, jedu u restoranu, putuju oko svijeta, pomažu siromašnima, spašavaju delfine i zagovaraju mir u svijetu, a mi nismo. Nisu, lažu. Čak i misao da je naša država ekonomska sila predstavlja manju laž od činjenice da su ljudi stalno sretni. Kako da ne.
Može naizgled konstantno biti sretan prvi komšija koji dane prolijeva u zaborav pod navalom etanola u krvi, sretan može biti i bivši perspektivni košarkaš iz kvarta koji vrijeme provodi na prvoj crti kolumbijske biljke, uz opasku da ta konstanta obično traje do odlaska u komunu, bolnicu ili groblje, a to dosta brzo dođe.
Ne možemo, ne trebamo i ne smijemo svi biti stalno sretni, a mi to ne znamo prepoznati. Čim nismo sretni jedne sekunde, odmah u historyu velikog mozga preispitujemo sve životne poteze i događaje unazad tri godine i onda se ta sekunda pretvori u dan. Mjesec. Godinu. Život. I cijelo to vrijeme razmišljamo zašto nismo bili sretni u prošlosti, umjesto da se potrudimo da budemo sretni u sadašnjosti.
Trebaju postojati i oni dani kad ne ide sve po našem zacrtanom planu, kad se čovjek smije na pola koplja jer će onda bolje osjetiti one dane sreće. Ako pokušavamo namjerno biti sretni, neće ići. Isto je kao kad namjerno pokušavate što prije zaspati jer će vam alarm zvoniti za 5 sati i 23 minute, a onda se uhvatite u 3:14 usred noći kako razgovarate s paucima na zidu i maštate o hobiju Spidermana.
Iako ne trebamo stalno biti sretni, irončno je da, ako ovako nastavimo, nećemo nikada ni biti. Mi ne iskorištavamo vrijeme kako bismo sebe doveli u stanje sreće, nego kako bismo druge doveli u stanje sreće ili trošimo vrijeme gledajući druge kako se kupaju u blijedim potocima vlastite lažne sreće.
Za sreću treba imati vremena. Ako se ova rečenica prevede na sve svjetske jezike, zvučat će ovako: „Za sebe treba imati vremena.“ Sreća, to smo mi sami. Mi, i nitko drugi. Čak niti jako bliske osobe, koliko godi ih voljeli, neće predstavljati sreću ako im mi to ne dopustimo. Sreću treba graditi, na njoj treba raditi, a upravo su naši bližnji, voljeni, najčešće prvi u redu koji čekaju da nas učine sretnima i budu nam nepresušan izvor sreće, samo kada im se otvorimo.
S tom interpretacijom, dakako, treba biti oprezan. To nipošto ne znači da jedino sami sebi moramo biti važni, jer nije poenta da nas sreća pretvori u narcisoidno – egoistične budale kojima nije važno što se događa oko njih. Takve sorte, nažalost, sve više i brže poput pandemije pokrivaju svaki dio naše planete.
Postoji bojazan da se, oni ljudi koji godinama mare za druge, tretirajući same sebe kao obične prolaznike u ulici života, odjednom konvertuju u onu skupinu narocisoidno – egoističnih budala. Tim potezom čovječanstvo ide dva koraka unazad.
Druga, za sve nas povoljnija varijanta, bila bi da se navedena skupina ljudi koja se nalazi u čistilištu osjećaja i zadovoljstva, pretvori u sretne ljude, usrećujući sebe i okolinu. Čovječanstvo bi time ekspresno skočilo za pola koraka naprijed, kad je o međusobnim odnosima riječ. Ali, na tome treba raditi. Još uvijek ne postoji aplikacija ili naredba na našem smartphoneu koja će nas učiniti ekspresno sretnima i zadovoljnima, bez obzira na sve. Tu, dakako, ne pripada niti more aplikacija i zabavnih sadržaja koji nas poput digitalnih narkomana zadovolje na trenutak, čineći nas odmah nakon toga ispraznima.
Zar stvarno nekome doktor treba postaviti bezizlaznu dijagnozu pa da tek onda vlastiti život zapakovan u furiozni pješčani sat odluči ispuniti bližnjima, otići na putovanje, u park, pogledati nebo i uživati uz zvijezde? Najgore od svega je što mi mislimo da imamo vremena. Mislimo da možemo tratiti vrijeme na nebitne stvari, frustracije, tugu i bezidejnost, pa ćemo već nekada iskoristiti ostatak života na sreću.
Nama je svima dijagnosticiran kronični život koji metastazira u sve pore društva čineći ga inertnim, bezvoljnim i bezveznim.
Ako sami sebi konačno damo priliku živjeti, počnemo na sebi vježbati i isklesati prave, blještave osmijehe, onda ćemo moći to prenijeti i na druge, a paralelno i svakom drugom dopustiti da nas stvarno usreći.
Zaboga, kad možete biti sretni, budite! Pustite sve probleme nek klize od vas, radite na sebi i uživajte u suncu, moru, vjetru, kafi, čaju, vinu, nadodajte sami ______________.
Izvor: 24sata.hr
