Uz Sarajevo, srcu mom najdraži grad.
I ne znam kad sam prvi put bila u Mostaru. Mozda nekad poslije srednje škole, ali godinama u srcu čuvam mjesto za taj grad.
Prije nego li sam mu pohodila prvi put, upoznala sam jednu mostarku, sjedile smo 4 godine u klupi srednje škole. Moja Aida. Nije imala neki poseban mostarski naglasak, poneku riječ bi znala reći hercegovačku, valjda što je rano otišla iz Mostara.
Napustila ga je, jer je morala …
A, onda sam upoznala moju Nanu, pa i Sanju i tako, sad se već širi krug mostaraca u mom životu.
A, on, tako stasit i silan, herojski, smjestio se podno Veleža, da bude biser Hercegovine.
Ima nešto u tom gradu, što nas bosance privlači, pa malo-malo, kad ne znamo gdje bi vikend proveli, idemo u Mostar. I uvijek ga iznova slikamo, iznova se radujemo Starom.
Ideš prema starom gradu i dok se kližeš po kamenu, koji kao da svaki dan neko glanca, da bude onako sjajan i gladak, guraš se sa masom turista, želiš prije njih da dođeš, da ugledaš tu raskoš od kamena.
I neki bi rekli most k'o most, ali Stari je više od mosta. On je simbol snage, junaštva, otpora …
Svakog 9. novembra sjetim se tog pada, bez da me iko napominje, nekad pogledam snimak tog ataka na istoriju, nekad samo sliku Starog, s posebnom pažnjom, a suza sama krene, ne pita da li smije …
U glavi jedno pitanje, kako si mogao, ti ljudski otpadu, da baciš projektil koji će srušiti most, da pokidaš vezu između istoka i zapada? Sanjaš li sad, ako si živ, da li te proganja njegov pad, da li ti je neko naredio ili si sam želio da srušiš most?
Mene je moja Nana naučila da pravi mostarci ne dijele Mostar na istočni i zapadni, za njih je samo jedan Mostar.
Ti sigurno nisi bio mostarac.
Dobio je Stari bitku, izašao kao pobjednik. I sad ponosno stoji, grli Neretvu i pokazuje joj put prema moru.
Grli i sve one koji ga pohode, puno je onih koji dođu da ga vide, slikaju, da pogledaju skokove i kažu sebi, da će brzo opet doći.
Ove godine, a nepisano je pravilo, bar dva puta godišnje otići u Mostar, nekako sam ponosno stajala u masi turista, ja sam tu kao domaća, a oni su došli vidjeti moj grad, onaj koji se nosi u srcu.
Dok sjediš negdje uz Neretvu i odmaraš oči, razmisljaš kako je Gospodar Stvorio tako nešto veličanstveno, zelenu, ledenu u sred ljeta, a još dao da inasan izgradi most koji će joj biti vjerni pratilac.
Izlaziš iz Starog grada, žao ti, uvijek misliš da si trebao još ostati. Odlaziš, iza sebe čuješ kako se poznanici pozdravljaju: Đe si care?
