Katie Bingham – Smith ima troje djece i nijedno od njih nije išlo u predškolu, dnevni boravak ili nešto slično. Ona je smatrala da je to najbolje i za dječake i za nju. Osjećala je da je to u redu i obožavala je biti sama s njima, te kaže da bi opet postupila isto kada bi sve morala raditi ispočetka. Dok su dječaci bili mali, ona i njen muž su s njima putovali, igrali se, šetali, išli na mnogobrojne dječije proslave, u prodavnice i na ručkove. No, kada se osvrne na sve to, vidi da je propustila neke bitne stvari.
“Postoji i loša strana toga što sam ja bila s njima 24 časa dnevno. Nisam im uopšte omogućila da budu nezavisni, a to tada nisam shvatala. Vidjela sam da sam pogriješila tek kada je moj najstariji sin krenuo u vrtić. Bojao se da radi neke stvari zato što se nikad nije odvajao od mene. Nikome nije rekao bilo šta o tome. Plašio se da ide sam u kupatilo. Ja sam uvijek djecu vodila sa sobom u kupatilu. Nikad mi nije padalo na pamet da ga pustim da ide sam, ali sad bih voljela da sam to radila jer se on jako bojao da sam ode u kupatilo, zaključa vrata i sjedne na WC šolju”, priča Katie.
Ono što je odraslima sasvim normalno djeci može djelovati strašno. Katien prvi sin je stalno bio uz mamu i odjednom se našao u vrtiću gdje je mnoge stvari morao raditi sam. Volio je vrtić, ali se plašio mnogo toga, a Katie vjeruje da se to moglo spriječiti da mu je ona omogućila da se barem malo osamostali. Tek nakon prvih nekoliko sedmica joj je priznao da se boji ići sam u kupatilo. Plašio se da će neko ući i vidjeti ga na WC šolji. I tada je Katie shvatila da mlađa djeca moraju sama početi raditi neke stvari, a jedna od njih je bila i da da idu u kupatilo bez mame.
“Naravno, ja sam ih čekala pred vratima, ali sam shvatila koliko je za njih važno da se osjećaju sigurno dok rade nešto što će morati raditi sami svaki dan”, priča Katie.
To nije bila jedina stvar koju su Katieini sinčići tada počeli raditi sami. Njihova mama im je dopuštala da sami naručuju hranu u restoranu. Mališani su ispočetka bili sramežljivi i mrzili su to raditi, ali su se ubrzo opustili.
Katie ističe da je razgovor njenog prvog sina sa drugom djecom o tome kako se osjeća bila još jedna stvar koju je zanemarila. Kada je on imao neki problem ili se osjećao neprijatno pored nekog djeteta, Katie se pobrinula za njega.
“Nijedna majka ne voli da vidi da je njenom djetetu neprijatno, majčinski instinkt začas proradi i pokušavamo im olakšati bilo kakav pritisak”, priča Katie i dodaje da joj je isprva bilo veoma teško da ohrabri djecu da kažu ako se zbog nekoga osjećaju ružno i da, ako zapadnu u pravu nevolju, traže pomoć samo od nje “Nekad se nisam mogla suzdržati, ali sam znala da ako ostanem snažna i pustim ih da sami riješe problem njima će biti bolje i biće sigurniji u same sebe.”
Roditelji imaju zaštitnički instinkt prema svojoj djeci i to je sasvim normalno. Katie je bilo teško da izgubi kontrolu i omogući svojim sinovima da sami shvate neke stvari, ali je svjesna da je to morala da uradi naročito zato što ih nije slala u predškolu. Ona ističe da je naučila lekciju gledajući svog najstarijeg sina kako se muči. Srećom, dvoje mlađe djece se mnogo bolje i lakše snašlo u vrtiću. Bili su bolje pripremljeni, a ona nije morala da brine o tome da li cijeli dan trpe i ne idu u toalet samo zato što se boje da to urade sami.
Izvor: Scary Mommy
