Ima tih momenata kad pregorimo, kad se osjetimo toliko bespomoćno i umorno od nerviranja zbog raznoraznih njuški koje utiču na naše živote i živote naše djece, da zaboravimo na lijepe stvari. I onih kad shvatimo da je život suviše kratak da bismo ga potrošili na taj osjećaj.
Jedan takav momenat opisala je Vedrana Rudan na svom blogu “Kako umrijeti bez stresa”.Naslov je “Nemam više vremena” i mnoge će natjerati da razmisle.
Nemam više vremena
Moja sugrađanka, jedna od najuglednijih evropskih spisateljica, knjige su joj objavljene i u Americi, prolazi kroz najjezivije trenutke u životu. Iz sata u sat bori se za dah sa više ili manje uspjeha. Ovih se dana radovala da će joj kolege pisci udijeliti potporu za koju se natjecala. Uzalud. Žena nije politički podobna. Da bi još teže dolazila do daha pobrinuo se najuspješniji hrvatski izdavač. Rekao joj je da je na natječaj poslao četiri primjerka njezine knjige, ali će joj “to” odbiti od honorara.
Jučer sam sebe uhvatila kako sjedim na našoj terasi i Todorićima proklinjem sjeme. Znam da neće odgovarati ni za što, ovu su zemlju dokrajčili uz pomoć političara. Srećom, pojma nemamo što nas još čeka. Gledam ja tako u bugenviliju, mačka Pepica nudi mi bijeli trbuh, živim u kućici okružena čistom ljepotom. Muž i ja nismo ni siromašni ni lopovi.
Zamišljam crknutog Todorića Starijeg, zamišljam crknute sve Todoriće, od najstarijeg do najmlađeg. Što su dječica kriva? A za što je kriv moj unuk kome su ti monstrumi uništili budućnost? Krešo i njegovi roditelji otići će iz Hrvatske zato jer se hrvatski političari nisu na vrijeme riješili ni Todorića ni njegovog okota. A mi se nismo riješili naših političara ni njihovog okota. Sve smo ih trebali pobiti. SVE!
I one popove što šeću Hrvatskom krvavoga kurca, i one borce i borkinje “za život”. Riga mi se na njih i Hrvatsku televiziju koja ih prati u stopu dok nam jedna od njihovih posebno retardiranih “novinarki” objašnjava o čem se tu radi. Ovog je ljeta gorjela hrvatska obala. Učinjena je ogromna šteta. Zašto se u Zagrebu ne može naći ni jedan jebeni piroman, ni jedan, tko bi smotao nešto zapaljivo, pa u to uvalio šibicu i paketić podmetnuo pod zgradu na Prisavlju? Pitam ja vas kolika bi šteta nastala? Tako je, jednako mislimo.
Sanjarim ja tako jučer na mojoj suncem obasjanoj terasi. Nepoznat gospodin otvara našu kapiju. Ako je teve inkasator umlatit ću ga iako plaćam onih osamdeset kuna. Nije. Čovjek ima agenciju za prodaju nekretnina. Već je vidio i kuću i bugenviliju i terase i parkiralište i vrt i smokve… “Imam kupca”, rekao je gospodin. Ponudio nam je ludu lovu. Neka bogata budala rođena na Trsatu vraća se iz Nizozemske i želi baš to. Posebno je raduje što je crkva u blizini.
Razgovarali smo, muž i ja. Ovakvu ćemo ponudu dobiti sad i nikad više. Kamo otići? U Španiju? Rat. U Italiju? Bijeda. U Ameriku, na Floridu, Trump i tajfuni. Srbiju? Znamo jezik, sve bi bilo lakše, ali tamo ljudi žive od 100 eura mjesečno, a očaj je zarazan.
“Čekaj”, rekao mi je muž, “stani malo.” Podsjetio me. Prekjučer nas je sin pozvao na ručak. Svi smo bili tamo. I naša djeca i njihovi partneri i unuk Krešo. Kći je, ne znam kako, napravila drvo, sa grana su visjeli šareni mafini. Sin je za nas skuhao marmeladu od šljiva, nju najviše volim, bez šećera, samo sa malo ruma. Davili smo se u mafinima i marmeladi i piti od špinata. Presretni smo što naš Krešo ima sve petice, a zna napraviti i stoj na glavi. Zaboravila sam, sin je u našem vrtu uzgojio tri ogromne bundeve boje sunca. Jedna blješti na našem stolu. Naša djeca… Možda će naći posao.
Muž mi govori: “Imamo krasnu djecu, prestroga si prema njima, bugenvilija je još u punom cvatu, Pepica hoda poput kraljice, dišemo bez napora. Očisti život od Todorića, stalni na ovome svijetu jedino Todorići jesu.” Gledam u njegove smeđe oči koje volim trideset godina.
“Opusti se, ženo. Nemamo više vremena.”
Izvor: Kako umrijeti bez stresa
