Odlučio si da se zatvoriš, tamo među one tamne i nepremostive visine, gdje osim tišine ništa više ne svira. Misliš da ćeš biti sretan ako svaki put pregrizeš svoju vlastitu usnu i suze usmjeriš da pljušte niz blijede obraze? Možda da probaš da se vratiš, da se ugriješ od te hladnoće. Krajnje je vrijeme da prestaneš izlaziti po tim hladnim površinama i hodati bos tamo gdje nikad neće biti toplo.
Ispred mene je bezbroj riječi koje nastaju u ritmu suze. Nisam sigurna kako ću prebrojati svaki uzdah i bol iznad trbuha. Izgleda da sam još jednom pred onim vratima za koja nemam ključ. Patimo se svakodnevno. Čekamo da nas neko čudo spasi od starih navika, već prežvakanih očekivanja i priče da nešto lijepo može trajati. Pretvaramo se u bajke za koje smo sigurni da su nemoguće.
Čovjek si! Treba i tebi neko novo proljeće, ono koje možda ne želiš da dođe. Očajnički ga zoveš da bude tvoje utočište. Ti si jedna nezasađena biljka koja traži svaki sjaj Sunca, jer nema svoju zemlju koja će dati prirodnost. Postaješ plastičan, tvrd kao kamen. Ne mogu da razbijam to kamenje. Već odavno znam da ono raste tamo gdje biljke nemaju šansu da prežive. Pretvaram se, mislim da je sve u redu. Ne treba biti toliko tolerantan da te baš svaka riječ vrati na početak. Znaš da su ljudima očajnički potrebni drugi ljudi, ali samo za obnavljanje funkcija koje niko ne bi mogao sam obavljati. To se odnosi na proizvodnju hrane, vode, liječenja, stvaranja umjetnosti. Tako da imaš neku inspiraciju koja će ti pomoći da stvoriš svoje djelo. Sreću treba tražiti u nama samima. Bile su to riječi velikog hedoniste. Onog koji me naučio da od vremena bliskosti i nježnosti ostaje samo prazna kuća.
Odbijam da budem takva.
Ne želim da koristim ljude. Uvijek sam vjerovala da u svima nama živi jedna duša, ona koja je toliko velika da uz sebe može da primi još mnogo drugih. Nisam htjela da me neko smatra samo prolaznikom koji je tu radi neke „životne“ potrebe i da će taj neko jednog dana otići. Prezirem faze i znam da one ne postoje. Porušeno je već gotovo, ali je još gore da umjesto toga ništa drugo nije ni stvarano. Vratiću se unazad da obrišem onu priču postepene i teške uznemirenosti.
Postoje ljudi koji tvrde da nam svima treba novi početak. Početak umije biti dobar, bitan i nadasve izdrživ svakom živom stvoru. Već danima osjetiš da te nešto boli, ali imaš potrebu da se ne žališ. Ne zato što si snažan i neustrašiv, već zato što pokušavaš da oživiš tu biljku koju si njegovao. Pa se trudiš da ju premjestiš možda u drugi prozor ili da presadiš ponovo. Vjeruješ baš kao i Mali Princ da je to nešto tvoje. Pusti oluje, vrijeme, kiše i sve ljepote. Stvoreno je da bude tu, da se ugledaš na to i diviš ljepoti nevjerovatnih stvari. Ko će te zaustaviti na tom putu?! Izgleda nam suludo, ali neke stvari u životu nikad nisu bile ravnopravne. U ljubavi uvijek neko voli manje, nečiji korak je sporiji, neko je ravnodušniji. Ne prihvatam da volim manje. Neću da se stopim s tom daljinom, dimom i prašinom samo zato što su neke stvari u životu baš takve kakve trebaju biti. Prihvatam da volim bez očekivanja da će neko isto uzvratiti.
Autorica: Ivana Lakić (blacksheep.rs)
