Roditelji često, svjesno ili nesvjesno, zbog brojnih obaveza, zanemare, makar nakratko, potrebe svog djeteta. Jednostavan dvominutni test doktora razvojne psihologije pokazao je što se događa s emocijama naše bebe kada ne odgovaramo na njene potrebe.
O svom eksperimentu kaže:
“I vrlo male bebe osjećaju energiju koja se prema njima emitira i mogu sudjelovati u komunikaciji. Bebe reagiraju na osobu koja im se obraća, a način tog obraćanja za njih može biti stresan ili, s druge strane, da vrlo povoljno utječe na njihove emocije i mentalno stanje, kako u tom trenutku, tako i u budućnosti.
Istraživanja na tu temu počeli smo provoditi još prije trideset ili četrdeset godina kada su ljudi mislili da novorođenčad i male bebe ne mogu sudjelovati u socijalnoj interakciji.
Tim povodom napravili smo i eksperiment tijekom kojeg majka čučne tako da bude u razini bebinih očiju (bebe od skoro godinu dana), igra se s njom, razgovaraju, majka odgovara na njene potrebe, okreće se u pravcu u kojem beba pokazuje. Mama i beba usklađuju svoje potrebe, komuniciraju, i to je upravo ono što je i bebi i mami potrebno.
U sljedećoj fazi eksperimenta, zamolili smo majku da ne odgovara na bebine potrebe, da se uozbilji, i da njeno lice postane bezizražajno.
Beba vrlo brzo shvaća da je mama drugačija, i pokušava na sve načine koje je do tada koristila, ponovo osvojiti njenu pažnju. Smije joj se, pokazuje prstom u određenom pravcu jer je navikla da majka pogleda u tom pravcu, pruža ruke ka njoj, ljuti se i kao da kaže “Što se to ovdje događa?”. Zatim počinje negodovati, stenjati, vrištati…
Iako je ovaj eksperiment trajao samo 2 minute, beba je reagirala vrlo burno, počela se okretati od majke i željela je izaći iz stolice. Iako mala, bila je pod velikim stresom, sve dok joj se majka nije ponovo obratila.
Ovaj eksperiment također nazivamo i “priča o dobrom, lošem i ružnom”. Kada kažemo dobro, mislimo na sve one dobre stvari koje nam se događaju u odnosu s našom bebom. Kada kažemološe, mislimo na neke stvari koje nisu ugodne, ali se neminovno u životu događaju, međutim, poslije njih opet imamo mogućnost da se vratimo na ono dobro.
Ružnim nazivamo one situacije u kojima bebi ili starijem djetetu ne dajemo šansu da ponovo doživi lijepu stavar, da se osjeća sigurno i oslobodi stresa koji je doživjelo dok se događalo nešto loše. U ovom konkretnom slučaju, tj. na primjeru ovog eksperimenta to bi se dogodilo da majka nije ponovo uspostavila komunikaciju s bebom.
U svakodnevnom životu ovo se dogodilo svakom roditelju. Moramo kuhati, obaviti telefonski razgovor, napraviti nešto za sebe… I svatko je od nas nekada, svjesno ili nesvjesno, izignorirao svoje dijete, i to bismo nazvali lošim, ali sve se to može ispraviti i nikada nije kasno”, završava Tronick.
