S obzirom da s vremena na vrijeme imam potrebu pročitati knjige s dozom ezoterije tako sam tim tragom naišla na knjigu “Ne tiče me se sta misliš o meni”, čiji naslov me je iz nekog razloga privukao (na engleskom zvuči puno moćnije) pa sam je sebi kupila.
Piše: Zineta Mutapčić
Ne znajući ništa o autorici, ni o sadržaju knjige, “bacila” sam se na čitanje. Neću je prepričavati, ali ću reći da sam definitivno shvatila koliko zapravo zavisimo od tuđeg mišljenja i viđenja. Koliko nam je zapravo bitno da drugi imaju dobro mišljenje o nama, da se uklopimo u neke šablone, da se, ne daj Bože, ne ističemo nečim što nije odobreno od strane društva, mahale, porodice. Od rođenja nas uče kako treba da se ponašamo. Imamo savršene veze i prijateljstva na društvenim mrežama, jako puno “prijatelja” i “followera”, popularni smo, pratimo najnovije modne krikove (za koje nije bitno da li nam pristaju, kakvim čine našu pojavu, bitno je da se sve po posljednjem modnom hitu).
Moramo biti viđeni i to je jedna od najvažnijih stvari. U trendu smo. Vrlo rijetko imam priliku sresti osobe koje zaista pripadaju svom svijetu i sami su svoji, koji rade, misle, govore ono što zaista misle i vole, bez obzira bilo to prihvatljivo društvu ili ne. Vrlo malo vidim stajlinga za koji mogu reći da je definitvno iskopan u nekom budžaku, a tako poseban i jedinstven. Vrlo rijetko vidim da neko njeguje prirodnju ljepotu koju nam je dao Bog. Osim potrebe za higijenom i eventualnim prekrivanjem nekog nedostatka, mijenjamo sve na sebi. Boju kose, ten, oblik usana, konturišemo nove oblike lica, mijenjamo nokte kao čarape, napumpavamo se steroidima i kojekakvom hemijom, kao da svi želimo biti lica s naslovnica…
Kad smo mladi želimo da što prije odrastemo. Kako sazrijevamo i starimo ponovo se borimo protiv vremena i pokušavamo da ponovo budemo mladi i pratimo trendove. Brinemo da nas neko ne shvati pogrešno, a uzimamo za pravo da kritikujemo i pametujemo svima o svemu. Sami sebi namećemo kojekakve pritiske, pa se onda čudimo odakle sav taj stres i problemi sa zdravljem. A ne shvatamo da sve polazi od nas, iz naše duše i naše nutrine. Da je Bog htio da svi budemo jednaki takve bi nas stvorio, kao u serijskoj proizvodnji. Iako smo pred njim svi jednaki, ipak nam je dao razum i mogućnost izbora, pa zašto onda ne biramo ono što je najbolje za nas. Ali zaista najbolje, a ne ono što drugi smatraju da je dobro.
Ne može neko drugi znati kakve su naše istinske potrebe, pa zašto im onda dozvoljavamo da nam nameću svoja pravila i šablone. Zašto nam oni biraju školu, poslove, prijatelje, partnere? Zašto dozvoljavamo da njihovo mišljenje bude presudno? Imamo svi u sebi mogućnost da procijenimo da li je to ono što nas zaista ispunjava i što nam odgovara. Samo malo pogledaj u svoju dušu, nahrani je lijepim razgovorom, dobrom knjigom, prirodom, ljubavlju. Sad razumijem onu “boj se ovna, boj se govna, kad ću živjeti”. Toliko bespotrebnog tereta sebi stavljamo na pleća, a kad dođe čas smrti kažemo da smo mogli bolje i drugačije da smo samo smjeli.
Ko mi može šta ako biram da budem drugačiji? Ako najboljeg prijatelja, savjetnika i kritičara imam u samom sebi? Ako me on ili ona ne prihvataju takvu ili takvog kakav jesam? Ako mi šapuću iza leđa? Ako misle da mi fali koja daska u glavi? Neće taj neko moći osjetiti moju tugu, ni moju sreću kad se s njima susrećem. Neće taj neko uzeti moj problem na sebe. Neće taj neko završiti moj posao za mene. Neće taj neko ni živjeti ni umrijeti za mene. Pa zašto onda dozvoljavam da taj neko bude mjerilo za moje postupke?
